AFERA “PLANINIĆ”: Kako su pali Ivica i Miša

U septembru 1964. godine Fudbalski savez Jugoslavije (FSJ), nakon detaljne istrage, utvrdio je kako su rukovodstvo i igrači “Željezničara” dobili novac kako bi odigrali dvije namještene utakmice. “Željezničar”, “Hajduk” i “Trešnjevka” izbačeni su iz Prve lige, rukovodstva klubova trajno suspendirana, a Ivica Osim i Drago Smajlović kažnjeni jednogodišnjom zabranom igranja

 

U septembru 1964. godine Jugoslaviju je potresla velika nogometna afera koja će u historiji ovdašnjeg nogometa ostati trajno zabilježena kao Afera “Planinić”, nazvana po golmanu sarajevskog “Željezničara” Ranku Planiniću. U sezoni 1963/64. utvrđeno je kako su rukovodstvo i igrači sarajevskog kluba dobili novac kako bi odigrali dvije namještene utakmice, u Splitu protiv “Hajduka” i u Sarajevu protiv zagrebačke “Trešnjevke”. Odluke Disciplinskog suda tadašnjeg FS Jugoslavije bile su drakonske.

“Željezničar”, “Hajduk” i “Trešnjevka” izbačeni su iz lige, rukovodstva klubova trajno suspendirana sa svih dužnosti u nogometu, a Ivica Osim i Drago Smajlović, koji su učestvovali u namještenim utakmicama, kažnjeni su jednogodišnjom zabranom igranja nogometa. Kazna je nekoliko mjeseci kasnije smanjena. Klubovi su ipak ostali u ligi, ali su im oduzeti bodovi. “Željezničaru” šest, a “Hajduku” i “Trešnjevki” po pet. Suspenzije igračima i rukovodstvima ostale su na snazi. Stav donosi originalan zapisnik odluke tadašnjeg Disciplinskog suda FSJ, u kojem je do u detalje naveden način na koji su utakmice namještene, za koliko novaca i kakva je bila uloga klupskih dužnosnika i igrača u namještaljkama.

KAKO JE DOŠLO DO LAŽIRANJA

Nekoliko dana prije odigravanja utakmice “Hajduk” – “Željezničar” u Splitu, Zdravko Arapović, član Upravnog odbora “Hajduka”, telefonom je nazvao Jakova Brdara, službenika iz Zenice, i zamolio ga da odmah otputuje u Sarajevo i da nađe nekog poznatog člana uprave FK “Željezničar” i da s njim povede pregovore o mogućnosti lažiranja ove predstojeće utakmice. Brdar je odmah otputovao u Sarajevo, gdje se našao sa Antom Derviševićem, članom Upravnog odbora “Željezničara”, koga je ranije poznavao. Brdar nije mogao obaviti posao s Derviševićem, te ga je ovaj uputio na Nusreta Mahića, predsjednika FK “Željezničar”. Brdar se našao s Mahićem u klupskim prostorijama i prenio mu poruku Zdravka Arapovića.

Nusret Mahić nije htio ni čuti za ovaj prijedlog pošto je Zdravko Arapović u prvom momentu predlagao da se ustupanje bodova obavi na prijateljskoj bazi, bez ikakve materijalne naknade, već je odgovorio: “Bez para nema dogovora.” Na ovakav odgovor Nusreta Mahića Brdar je upitao: “Kolika bi bila suma za ustupanje bodova”, a Nusret Mahić je odgovorio: “Dva i po miliona, najmanje dva miliona dinara.” Poslije obavljenog razgovora s Nusretom Mahićem, Brdar je na nekoliko dana prije odigravanja utakmice otputovao u Split i saopćio Zdravku Arapoviću uvjete koje je pred njega postavio predsjednik FK “Željezničar”.

Uoči same utakmice, kada je u Split doputovala ekipa FK “Željezničar”, Zdravko Arapović našao se s Ljubomirom Nikolićem, članom Upravnog odbora i jednim od vođa puta FK “Željezničar”. Tom je prilikom Ljubomir Nikolić od Zdravka Arapovića zahtijevao da mu se isplati 4.000.000 dinara za ustupanje dva boda, i to dva miliona u gotovom novcu, a dva miliona u reklamama koje bi osigurao “Hajduk” preko pojedinih splitskih preduzeća za list FK “Željezničar”. Ovakvu ponudu Zdravko Arapović nije odmah prihvatio nego je rekao Ljubomiru Nikoliću da će se ponovo sutra sastati i da će mu saopćiti odluku pošto se mora s nekim konsultirati.

Pred sami početak utakmice, kada su igrači već izašli na teren, Zdravko Arapović pozvao je Ljubomira Nikolića u kancelariju kluba kod blagajnika te ga zamolio da smanji cijenu za ustupanje bodova pošto “Hajduk” nije imao dovoljno novaca. Nakon pogađanja, Ljubomir Nikolić pristao je na iznos od 1.500.000 dinara. Tada je Zdravko Arapović uzeo od blagajnika kluba Ante Vidoševića iznos od milion dinara. Ovaj je iznos Ante Vidošević, kako sam izjavljuje, imao u “crnom fondu”, a ostalih 500.000 dinara također je Ante Vidošević prikupio preko nekoliko pomoćnih blagajnika koji su prodavali ulaznice na stadionu za ovu utakmicu.

Čim je primio ovaj novac, Ljubomir Nikolić otišao je do Vlatka Konjevoda, kome je saopćio da je novac primio, pa je tada Vlatko Konjevod prišao uzdužnoj liniji terena i dao znak igračima Ivici Osimu i Dragi Smajloviću, a što je trebalo da znači da ova dva igrača sabotiraju igru, odnosno, da svojim nezalaganjem omoguće da “Hajduk” dođe do pobjede, što su oni i učinili.

Od ovog su momenta ova dva igrača igrali izrazito slabo, što je bilo očigledno svim prisutnim na terenu, pa je ovakva njihova igra izazvala revolt kod nekih igrača “Željezničara”. Tako je u jednom momentu igrač “Željezničara” Matić fizički napao igrača Osima zbog njegovog očiglednog nezalaganja i sabotiranja same igre. Sve je ovo omogućilo “Hajduku” da dođe do lahke pobjede od 4:0.

Prije polaska u Split Nusret Mahić dao je instrukcije Ljubomiru Nikoliću kako da obavi posao u Splitu oko lažiranja utakmice i koliko da traži za ustupanje bodova kao i da ga izvijesti telefonom poslije završene utakmice, što je Ljubomir Nikolić i uradio. Dalje je ustanovljeno, prema datoj izjavi Zdravka Arapovića, da je isplatu izvršio po naređenju predsjednika kluba Josipa Košte i ostalih kažnjenih članova Upravnog odbora “Hajduka”. Arapović dalje navodi da je dogovor o lažiranju utakmice obavio između trenera “Željezničara” Vlatka Konjevoda i trenera “Hajduka” Milovana Cirića, tj. da su se ova dva trenera dogovorila o lažiranju utakmice i bili upoznati o visini materijalne naknade za lažiranje.

Vrijedno je još istaći da su u momentu kada je predsjednik “Hajduka” Josip Košta izdao nalog Zdravku Arapoviću, da može da isplati iznos od 1.500.000 dinara Ljubomiru Nikoliću, bili prisutni članovi Upravnog odbora “Hajduka” Ivo Mimica, Frane Marković, Ante Vidošević i Željko Vladović. O svim nedozvoljenim radnjama bio je upoznat i vođa puta ekipe “Željezničara” Edhem Tufo još u Sarajevu od strane predsjednika Nusreta Mahića, i s ovim se složio, a zatim je također u Splitu bio upoznat sa svim momentima lažiranja utakmice, pa je čak vidio novac kod Ljubomira Nikolića, koji mu je ovaj pokazao i rekao mu da je primio za lažiranje utakmice.

U vezi s ovom lažiranom utakmicom među igračima je vladalo veliko nezadovoljstvo i revolt, ono se ispoljilo još u vozu prilikom povratka u Sarajevo tako što su neki igrači, pretpostavljajući da je novac primljen zbog lažirane utakmice, tražili novac od vodstva puta. Predsjednik Nusret Mahić je odmah sutradan zakazao sastanak s igračima na kojem je objasnio zašto je utakmica bila lažirana. On je naveo velike zasluge “Hajduka”, kao i to da je Hajduk prije nekoliko godina također učinio izvjesne usluge “Željezničaru”. Koliko je ovo negativno utjecalo na igrače “Željezničara”, pa i na same direktne učesnike lažirane utakmice, može se vidjeti iz izjave igrača Ivice Osima, koji je po povratku u Sarajevo lično rekao predsjedniku kluba Nusretu Mahiću: “Od mene kao igrača sve se može tražiti, ali ovo što je bilo u Splitu nikada.”

UTAKMICA S “TREŠNJEVKOM”

U vezi s lažiranjem druge utakmice protiv NK “Trešnjevka”, koja se igrala 7. juna 1964. godine u Sarajevu, događaji su tekli ovako. Na 15 dana prije utakmice u Sarajevo je doputovao Marjan Matančić, sekretar stručnog odbora NK “Trešnjevka”, i odmah stupio u direktne pregovore s Vojom Jovanovićem, tehničkim referentom FK “Željezničar”, i tom prilikom mu ponudio pet miliona dinara za jedan bod, tj. da se ova utakmica završi neriješenim rezultatom. O ovom je Vojo Jovanović obavijestio svog predsjednika Nusreta Mahića, a on mu je rekao da javi Matančiću da ne pristaje na ovu ponudu.

Drugi pokušaj da se ova utakmica lažira učinjen je preko Sulje Bojića, privatnika iz Sarajeva koji je prvo ponudio Ranku Planiniću, golmanu FK “Željezničar”, 1.000.000 dinara da na spomenutoj utakmici pusti golove. O ovome je Ranko Planinić odmah obavijestio predsjednika kluba Nusreta Mahića i trenera Vlatka Konjevoda. Kada je Nusret Mahić ovo čuo od Planinića, zahtijevao je od njega da ga poveže sa Suljom Bojićem, koga do tada nije poznavao, pa je tog dana Nusret Mahić s Rankom Planinićem otišao u radnju kod Sulje Bojića.

Kako je u radnji Sulje Bojića bilo više lica i nije se mogao obaviti razgovor, svi su otišli u kafanu “Kiki” u Sarajevu. U kafani “Kiki” razgovor su vodili Nusret Mahić i Suljo Bojić, a Planinić je bio odstranjen. U tom je razgovoru Suljo Bojić Nusretu Mahiću rekao da je ovlašten od NK “Trešnjevka” da pregovara s nekim od igrača “Željezničara” radi lažiranja utakmice. Suljo Bojić ponudio je tom prilikom Mahiću za lažiranje 500.000 dinara.

Tada je Nusret Mahić spomenuo da je nešto ranije po ovom pitanju u Sarajevo privatno dolazio Marinčić i ponudio sumu Voji Jovanoviću, ali da ona nije prihvaćena. Ovom prilikom Mahić nije ništa konkretno obećao Bojiću, već je samo rekao da će to vidjeti dan prije odigravanja utakmice. Nusret Mahić više se nije vidio sa Suljom Bojićem, pošto je u Sarajevo u međuvremenu doputovao Oto Hofman, generalni sekretar NK “Dinamo”. Kada je Hofman došao u Sarajevo, odmah je telefonom pozvao Nusreta Mahića u njegovom stanu da dođe u hotel “Evropa” u Sarajevu. Mahić se odazvao pozivu i sastao se s Hofmanom.

Tom je prilikom Hofman zamolio Mahića da “Željezničar” ustupi jedan bod “Trešnjevki” i da će za ovaj bod “Zagrebački velesajam” isplatiti “Željezničaru” milion dinara na ime reklamnog panoa na igralištu “Željezničara” na Grbavici i dva miliona dinara u gotovom novcu, navodeći da ove razgovore vodi u ime Ivana Bačuna, predsjednika “Trešnjevke” i generalnog direktora “Zagrebačkog velesajma”. Nusret Mahić je u vezi s lažiranjem objasnio Hofmanu da je njegov klub u veoma teškoj situaciji s obzirom na to da je klub neke utakmice odigrao neriješeno, a neke u isto vrijeme izgubio.

Pošto je Hofman uporno insistirao da se “Trešnjevki” da jedan bod, Mahić je najzad pristao da se ova utakmica odigra neriješeno. Zatim je Hofman primio na sebe obavezu da se realizira ponuđena svota novca u ukupnom iznosu od pet miliona dinara. Poslije nekoliko dana, Hofman se u dva maha javljao telefonom iz Zagreba i tražio Mahića u Sarajevu, ali ga nije našao. Na dan 6. juna Mahić je pozvao telefonom Hofmana i tom prilikom ga pitao kako stoje stvari, a Hofman je rekao da će poslati jednog čovjeka s kojim treba sačiniti ugovor o postavljanju panoa u Sarajevu na igralištu FK “Željezničar”, kao i za iznos od dva miliona dinara.

Taj isti dan avionom je u Sarajevo stigao Dragutin Zdunić, član Upravnog odbora NK “Trešnjevka” i službenik “Zagrebačkog velesajma”. Sutradan, u nedjelju 7. juna prijepodne, u hotelu “Evropa”, Nusret Mahić se sastao sa Zdunićem i tom se prilikom Zdunić pozvao na Ota Hofmana u vezi s razgovorom Muhića i Hofmana. Zdunić je rekao da je poslan od Hofmana da bi perfektuirao i utanačio dogovor u vezi s lažiranjem utakmice. Zdunić je naglasio da nije donio gotov novac u iznosu od dva miliona nego da će dati pismenu obavezu koju je još istog dana sačinio u prostorijama sarajevskog predstavništva “Zagrebačkog velesajma” i ovjerio je pečatom.

U pogledu tri miliona dinara za pano “Zagrebačkog velesajma” sačinili su ugovor na memorandumu FK “Željezničar”, uz prisustvo Nedeljka Šljivara, člana UO “Željezničara”. Na ovaj ugovor stavili su pečate “Željezničara” i “Zagrebačkog velesajma”. Ugovor je kod sebe uzeo Nedeljko Šljivar. Odmah poslije toga, Nusret Mahić nazvao je hotel “Srbija” na Ilidži kod Sarajeva i rekao igračima Dragi Smajloviću i Ivici Osimu da ga sačekaju na tramvajskoj stanici. Kada se Mahić sastao s igračima, kazao im je kakav je razgovor vodio sa Zdunićem i da je potpisao ugovor na tri miliona za reklamni pano, kao i da je dobio pismenu obavezu na dva miliona. Isto tako, ovoj dvojici igrača rekao je da je dao obećanje Zduniću da će “Željezničar” ovu utakmicu igrati neriješeno. Ovo je Mahić saopćio i treneru Vlatku Konjevodu.

Pošto “Zagrebački velesajam” i “Trešnjevka” ni deset dana nakon završene utakmice nisu izvršili dogovorenu isplatu, Mahić je telefonom zvao Hofmana u Zagreb i pitao šta je s realizacijom. Hofman se začudio jer je mislio da je do tada sve završeno i obećao da će nastojati da se dogovor i pismena obaveza realiziraju. Poslije nekoliko dana, Mahić je telefonom ponovo pozvao Hofmana, koji mu je rekao da neko treba da dođe u Zagreb i da ode do “Zagrebačkog velesajma”. Tamo treba da se javi Malivuku, službeniku “Velesajma”, i da s njim sačini novi ugovor jer ne može doći do isplate dogovorenog novca. Zbog ovog se Hofman izvinjavao, navodeći da će on intervenirati kod “Zagrebačkog velesajma”. Mahić je uputio u Zagreb Voju Jovanovića. Jovanović je od Kreše Malivuka dobio potpisan ugovor za pano od dva miliona dinara. Traži dodatna dva miliona koja je trebalo da se uplate u gotovom novcu. Tek na intervenciju Ota Hofmana novac je 22. augusta uplaćen na žiro-račun kluba.

O izgradnji panoa na igralištu “Željezničara” nije bilo ni govora niti je bila namjera da se pano izradi. Međutim, o ovome se počelo raspravljati u FK “Željezničar” tek u januaru naredne godine, nakon izbijanja Afere “Planinić”. Da bi prikrili lažiranje utakmice i opravdali sredstva od “Zagrebačkog velesajma”, Mahić se dogovorio s članovima Upravnog odbora Midhatom Aganovićem i Stipom Vilićem da naknadno izrade navodnu korespodenciju sa “Zagrebačkim velesajmom” i da Aganović što prije izradi projekt panoa, kao i predračun radova. Pošto su izradili dokumentaciju, Stipo Vilić otputovao je u Zagreb i predao dokumentaciju Kreši Malivuku. Tada je Malivuk sačinio novi ugovor u vidu najamnine za pano i stavio datum 18. august 1964. godine.

Ovakvo utvrđeno stanje oko lažiranja utakmice “Željezničara” i “Trešnjevke” nepobitno je dokazano iskazima Mahića, Šljivara, Zdunića kao i njihovim sučeljavanjem. Oni su u više navrata u svojim iskazima bili izričiti i naveli da nije bilo namjere da se izradi pano, već da je ovaj novac primljen na ime lažiranja utakmice. Mahić u svojoj izjavi kaže: “'Zagrebački velesajam’ nema šta da traži od ‘Željezničara’ da vrati pet miliona dinara jer je ‘Željezničar’ ispunio dogovor, dao je ‘Trešnjevki’ jedan bod.” Naročito je karakterističan iskaz Šljivara, koji je izjavio: “Da je ugovor stvarno sklopljen za izradu i postavljanje panoa, ne bih imao razloga da to krijem nego bih se naprotiv hvalio kako sam svom klubu učinio veliku uslugu, obezbijedio mu pet miliona dinara, bio bih najveći član Uprave, čime bih sebi obezbijedio proviziju.”

KAZNE ODGOVORNIMA

Predsjednik Disciplinskog suda Fudbalskog saveza Jugoslavije iscrpno je obrazložio svaku kaznu posebno. “Disciplinski sud Fudbalskog saveza Jugoslavije, po predmetu slučaja ‘Planinić’, a u vezi s disciplinskim krivicama fudbalskih klubova ‘Željezničar’, ‘Hajduk’ i ‘Trešnjevka’ i njihovih članova upravnih odbora Nusreta Mahića, Nedeljka Šljivara i drugih, na svojim sjednicama od 26. i 27. avgusta 1965. godine, poslije svestranog razmatranja ovog predmeta, donio je sljedeću odluku: Fudbalski klubovi ‘Željezničar’, ‘Hajduk’ i ‘Trešnjevka’, Nusret Mahić, Edhem Tufo, Stipo Vilić, Nedeljko Šljivar, Midhat Aganovič, Ljubomir Nikolić i Vojo Jovanović, svi iz FK ‘Željezničar’, Josip Košta, Ivo Mimica, Frane Marković, Anto Vidošević, Željko Vladović, svi iz NK ‘Hajduk’, Dragutin Zdunić, Slobodan Petrović, članovi Upravnog odbora NK ‘Trešnjevka’, i Oto Hofman, generalni sekretar NK ‘Dinamo’ Zagreb, Vlatko Konjevod, trener FK ‘Željezničar’, i Milovan Cirić, trener NK ‘Hajduk’, Ivica Osim i Drago Smajlović zvani Miša, igrači FK ‘Željezničar’, krivi su što su u toku maja i juna 1964. godine, u vrijeme odigravanja završnih kola fudbalskog prvenstva Jugoslavije za 1963/1964. godinu, klubovi ‘Hajduk’ i ‘Trešnjevka’ dali su novac ‘Željezničaru’ za prvenstvene fudbalske utakmice između ‘Hajduka’ i ‘Željezničara’, koja se igrala 31. maja 1964. godine u Splitu, i utakmice ‘Željezničara’ i ‘Trešnjevke’, koja se igrala sedmog juna 1964. godine u Sarajevu, da ove utakmice odigraju tako da posluže ‘Hajduku’, odnosno ‘Trešnjevki’, da ‘Željezničar’ prepusti dva boda NK ‘Hajduk’, a jedan bod NK ‘Trešnjevka’ kako bi ovi klubovi obezbijedili svoj opstanak u Prvoj saveznoj ligi, a Željezničar, što je primio ponuđeni novac od NK ‘Hajduk’ preko Zdravka Arapovića, člana Upravnog odbora NK ‘Hajduk’, u iznosu od 1.500.000 dinara, i od NK ‘Trešnjevka’ preko odgovornih lica ‘Zagrebačkog velesajma’ i Dragutina Zdunića, člana Upravnog odbora NK ‘Trešnjevka’, iznos dinara od 5.000.000.

Te dvije navedene utakmice ‘Željezničar’ je tako igrao da je protiv NK ‘Hajduk’ izgubio 4:0, a sa NK ‘Trešnjevka’ igrao neriješeno 3:3 i najzad, što su svi gore navedeni članovi upravnih odbora, počev od Nusreta Mahića pa do Ota Hofmana aktivno učestvovali, znali ili dali svoju saglasnost u pogledu lažiranja ovih utakmica. Vlatko Konjevod, trener ‘Željezničara’, i Milovan Cirić, trener ‘Hajduka’, što su kao treneri u vrijeme odigravanja utakmice u Splitu između ‘Hajduka’ i ‘Željezničara’ aktivno učestvovali u lažiranju ove utakmice, i to na taj način što su se još prije početka utakmice dogovorili u lažiranju i bili obaviješteni da je Zdravko Arapović predao novac u iznosu od 1.500.000 dinara Ljubomiru Nikoliću, jednom od članova vođstva puta, a pored toga, Vlatko Konjevod je odmah poslije toga prišao uzdužnoj liniji terena i dao unaprijed ugovoreni znak igračima Ivici Osimu i Dragu Smajloviću, te su od tog momenta ova dva igrača, pošto su znali da utakmica treba da bude lažirana, počeli da sabotiraju igru.

Pored toga, Vlatko Konjevod još je bio upoznat da treba da bude lažirana utakmica ‘Željezničar’ – ‘Trešnjevka’, znajući da ‘Trešnjevka’ za ovu utakmicu nudi 5.000.000 dinara. Ivica Osim i Drago Smajlović zvani Miša, igrači FK ‘Željezničar’, što su aktivno učestvovali u lažiranju fudbalskih utakmica u Splitu i Sarajevu, jer su bili upoznati još prije početka odigravanja ovih utakmica da iste treba da budu lažirane te kada im je trener Vlatko Konjevod dao unaprijed dogovoreni znak, počeli da sabotiraju igru.

Disciplinski sud Fudbalskog saveza Jugoslavije kažnjava fudbalske klubove ‘Željezničar’, ‘Hajduk’ i ‘Trešnjevka’ vraćanjem u niži rang takmičenja. Nusreta Mahića, Edhema Tufu, Stipu Vilića, Nedeljka Šljivara, Midhata Aganovića, Ljubomira Nikolića, Voju Jovanovića, Josipa Koštu, Ivu Mimicu, Franu Markovića, Antu Vidoševića, Željka Vladovića, Dragutina Zdunića, Slobodana Petrovića i Ota Hofmana diskvalifikacijom. Vlatka Konjevoda i Milovana Cirića diskvalifikacijom. Ivicu Osima i Dragu Smajlovića zabranom igranja od godinu dana. ‘Željezničar’, ‘Hajduk’ i ‘Trešnjevka’ obavezni su platiti troškove disciplinskog postupka od 100.000 dinara.”

Afera “Planinić” dobila je svoj epilog devetog septembra 1965. godine. Komisija za žalbe Fudbalskog saveza Jugoslavije, rješavajući žalbe fudbalskih klubova “Hajduka”, “Trešnjevke” i “Željezničara”, na odluku Disciplinskog suda Fudbalskog saveza Jugoslavije, odlučila je na sjednici održanoj u Beogradu da se sva tri kluba vrate u Prvu fudbalsku ligu, a da im se dosadašnje kazne preinače, i to “Hajduku” i “Trešnjevki” oduzimanjem pet, a “Željezničaru” šest bodova. Istovremeno je odlučeno da se potvrde individualne funkcionerima i rukovodiocima ovih klubova, čije su žalbe dospjele do sjednice Komisije.

Dan nakon izrečenih kazni, “Željezničar” je na Grbavici odigrao derbi protiv “Sarajeva”. Utakmica je okončana neriješenim rezultatom. Ivica Osim i Drago Smajlović meč su odgledali iz “tunela” sarajevskog stadiona.

PROČITAJTE I...

Istina o ratnom putu brigadira Armije BiH Seada Rekića na najbolji se način može rekonstruirati kroz svjedočenja njegovih saboraca i boraca koje je obučavao i predvodio u borbi. Rekića se desetljećima po medijima razvlačilo da je bio agent KOS-a u redovima Armije RBiH, i to pozivajući se na njegovo priznanje koje je dato nakon višemjesečnih zvjerskih mučenja od marta do maja 1993. godine u prostorijama ratne Službe državne bezbjednosti u Sarajevu, iznuđeno najgorim zamislivim nasiljem. Naime, Rekićeva iznuđena izjava bila je u službi urotničke želje da se iz vodstva Armije RBiH uklone najsposobniji oficiri, što bi direktno pogodovalo neprijatelju. Rekić je 1994. godine od Okružnog vojnog suda u Sarajevu, a iste godine od Vrhovnog suda BiH, od tih optužbi oslobođen izuzimanjem iznuđenog priznanja, da bi se ponovo priključio u odbranu BiH od agresije, i to kao komandant elitnog diverzantskog odreda 3. korpusa Armije BiH. Njegov ratni put rekonstruirali smo kroz svjedočenja njegovih boraca i suboraca, počevši od Mostara (1991–1992), a zatim hadžićkog ratišta (1992–1993 ) pa do zeničko-dobojskog ratišta (1994–1995). U ovom nastavku donosimo priče Rekićevih specijalaca s hadžićkog ratišta do trenutka kada napušta to područje odlučan da pomogne odbrani Sarajeva, a u narednom broju donosimo svjedočanstva o njegovom kidnapiranju i mučenju i neumornoj potrazi boraca za svojim komandantom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!