Advija, prkosna od sna

Ona je dijete Srebrenice, ali ne zaboravite da je ona i dijete Bosne i Hercegovine. Ona je uzor za kojim će mnoga djeca Bosne i Hercegovine otići na mjesto gdje su izgubili svoje djetinjstvo i gdje će sa sličnom hrabrošću prisjetiti se zločina, pogledati oko sebe, uzdahnuti duboko s olakšanjem i nastaviti dalje u borbi da se počinjeni zločini i genocidi u Bosni i Hercegovini ne negiraju i da se isto ne desi nikome i nikada.

Piše: Elmina KULAŠIĆ

FOTO: Velija Hasanbegović

I desetog jula 2015. godine bio je topao dan kao one 1995. Znamo da su mnogi u neznanju i strahu žurili, trčali i tražili svoje voljene nadajući se da će ih UN spasiti, da će preživjeti i svjedočiti zaštiti Srebrenice. Da će svjedočiti da je „Nikada više!“ utemeljeno obećanje ne samo žrtvama Drugog svjetskog rata već i njima. Da će svjedočiti dobroti čovječnosti i spasu nevinog naroda. Nažalost, tog kobnog 11. jula 1995. godine ostavljeni su sami i danas svjedoče genocidu i neispunjenom obećanju koje njima nije bilo namijenjeno. Obećanje koje se kao jecaj osjeti u glasu Advije Ibrahimović dok nas podsjeća na golgotu i genocid u Srebrenici.

Osmijeh i zagrljaj

Deseti je juli 2015. godine u Potočarima. Adviju sam nakratko zagrlila ispred „UN-ove baze“. Kaže da je u žurbi i u trku vidim osmijeh na njenom licu. Taj osmijeh bio mi je u mislima dok sam 11. jula slušala kako otvara svoju dušu i bol dok se obraća čitavom svijetu, na istom mjestu gdje je 1995. godine u isto vrijeme tražila utočište i izgubila majku i oca. To je mjesto gdje je ostala sama s braćom i sestrama, gdje je izgubila djetinjstvo i gdje je određena njena sudbina. Mjesto pokriveno krvlju nevinih duša, sa pogledom na bijele nišane onih koji su pronađeni. Na ovom mjestu bola, 20 godina nakon genocida, Advija se obraća svojim bijelim nišanima, svojim roditeljima, da ih još jednom po ko zna koji put podsjeti da bi bili ponosni na svoju djecu i svoje Srebreničane. Da ih podsjeti da ih jednako voli kao i kada su zajedno sretno živjeli u Srebrenici. Da ih podsjeti da su joj uzor i hrabrost, a da je bol prerasla u snagu i borbu za pravdu.

Advijino podsjećanje na njene roditelje i ponos njenih bijelih nišana jeste kao jecaj u duši otvorilo bol meni, a vjerujem i svima onima koji su je istinito slušali. Njene su riječi mnoge od nas vratili ili trebale vratiti na naša „mjesta bola“, gdje smo i sami bili zatočeni dok smo tražili pomoć i nadali se spasu. Mjesto gdje ništa dobro nije postojalo osim nade i gdje se godinama kasnije podsjećamo na zločin koji se je desio, kako se nikad i nikome ne bi ponovio. Na mjesto gdje mnogi nemaju Advijinu hrabrost i snagu da se vrate, a čeznu za tim.

Snaga i dostojanstvo

Dok sam slušala Adviju ispod vedrog neba na samom ulazu u Memorijalni centar u Potočarima, s bijelim ljiljanima u rukama okrenutim prema njenim bijelim nišanima, zatvorenih sam se očiju vratila na mjesto gdje me čežnja često odvede, ali u mojim mislima – u učionicu u osnovnoj školi u Trnopolju koja je 1992. godine bila logor. Trenutak u kojem se Advija obratila svojim roditeljima i njenim bijelim nišanima jeste trenutak kada sam se i ja duboko u sebi obratila kroz molitvu, njoj. Adviji sam se obratila jer je kao dijete rata, skupila jula 11. snagu da dođe na mjesto, simbol genocida, da nama ostaloj djeci rata pruži dostojanstvo i snagu da i mi skupimo hrabrosti i odemo na mjesta gdje je zločin počinjen nad nama. Obratila sam se njoj jer su njeni bijeli nišani i moji; moji su, jer je bijeli nišan u Srebrenici isti kao i bijeli nišan u mom Kozarcu, njena je bol neopisiva i ja je mogu razumijeti, ali ne i osjetiti.

Ono što sam osjetila i što osjećam jeste borba za istinom, hrabrost koja je neprocijenjiva i prkos koji opisuje Adviju, a njoj i Bosnu i Hercegovinu kao prkosnu od sna. Da, Advija je svojom hrabrošću i snagom kao naša Bosna prkosna od sna. Ona je dijete Srebrenice, ali ne zaboravite da je ona i dijete Bosne i Hercegovine. Ona je uzor za kojim će mnoga djeca Bosne i Hercegovine otići na mjesto gdje su izgubili svoje djetinjstvo i gdje će sa sličnom hrabrošću prisjetiti se zločina, pogledati oko sebe, uzdahnuti duboko s olakšanjem i nastaviti dalje u borbi da se počinjeni zločini i genocidi u Bosni i Hercegovini ne negiraju i da se isto ne desi nikome i nikada.

Prethodni članak

11. juli: Svi padamo…

Sljedeći članak

8372

PROČITAJTE I...

Mlada Travničanka Amna Halep nedavno je uspješno operirana u sarajevskom KCUS-u nakon što joj je dijagnosticirana skolioza, bolest koja je sve češća među našom djecom. Mnogi za liječenje skolioze u inostranstvu plaćaju visoke iznose, za njih se često organiziraju humanitarne akcije. Porodica Halep odlučila se za bh. stručnjake. Ozdravljenje njihovog djeteta dokazuje da su bili u pravu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!