Advija Ibrahimović: “Nikad se nisam predala jer bi to značilo da su i mene ubili“

Djevojčica iz Srebrenice Advija Ibrahimović imala je devet godina kada je iz rodnog Ljeskovika 1992. godine izbjegla u Srebrenicu. Iste su joj godine majku ubili Srbi iz susjednog sela. Oca je izgubila tri godine kasnije, u julu 1995. godine. Ostala je s bratom i sestrom.

Na sretni period djetinjstva najviše me podsjeti proljeće, onaj osjećaj poslije zime kad sve zaživi i kada se livade počnu pripremati za obrađivanje. To sam godišnje doba najviše voljela, ali sad mi stvara tugu. Tada sam brala visibabe i ljubičice svojoj majci…. I, evo, sad dok prizivam sjećanja, suze mi naviru na oči i steže me u prsima. Znam da sam tada bila sretna i kompletna. Nakon svih dešavanja od 1992. do 1995. godine, takvu sreću više nikad nisam osjetila. To je kao slagalica, nedostaju dijelovi da bi slika bila kompletna. Kroz cijeli život nakon rata pokušavam pronaći taj osjećaj. Al’ ne ide.

Posljednji susret s majkom

Bili samo peteročlana porodica. Imam još sestru i brata. Do početka rata živjeli smo u našoj porodičnoj kući u selu Ljeskovik. Nismo bili toliko imućna familija. Uglavnom smo živjeli od poljoprivrede, a otac je radio s amidžom na građevini. Kada je počeo prokleti rat, mi smo morali bježati iz našeg sela. Pješačili smo cijeli dan do Gostilja, jednog sela nadomak Potočara, u kojem je živjela naša tetka.

Pošto se sve odvijalo jako brzo, u toj frci krenuli smo bez ičega. Nakon dva dana, majka je odlučila vratiti se u naše selo da bi nam donijela odjeću i nešto hrane. I tada sam je posljednji put vidjela.

Svi smo je molili da ne ide, ali ona je bila uporna u svojoj odluci. Otac joj je branio, ali ga nije htjela slušati. Razumijem zašto je to uradila.

Kasnije smo saznali da su je ubile komšije iz Lumnica, srpskog sela do našeg, s kojima je radila i družila se. Prvo su je ranili, onda su je držali takvu ranjenu bez hrane i vode. Na kraju su je ubili. Krvnici! Nekoliko dana kasnije, komšije su je našle mrtvu u jednoj štali, s metkom u čelu. Mačka joj počela jesti nogu. Oni su je uspjeli nabrzinu ukopati da je životinje ne bi pojele.

Ostali smo otac, brat, sestra i ja. A poslije jula 1995. godine, kad je pala Srebrenica, ostali smo i bez oca. Od 1992. godine, nakon majčine smrti, živjeli smo u neimaštini i patnji. Išla sam u školu s bratom. Sestra je na neki način preuzela ulogu majke. Otac se borio da nam osigura da imamo šta jesti. Najviše mi je falilo majčino toplo krilo. Tetka nam je dala neku staru kuću i tu smo živjeli. Otac je postajao sve bolesniji.

Išla sam u Potočare u školu. Škola je bila na dva sprata i bilo je puno djece. Čini mi se da smo za jednu godinu završili dva razreda. Nastava je bila skraćena. Kad smo bili u školi, tu su bili UN-ovi vojnici. Sjećam se da su jednom granatirali školu. Imala sam jednu plavu svesku na kojoj je stajala naljepnica UN-a. Drugog pribora nisam imala. Tu sam svesku nosila u nekoj kesi do škole. Zimske cipele koje sam imala morala sam nositi i ljeti.

Da nas zaštite vojnici UN-a

Uoči 11. jula 1995. godine sve je bilo kao neki film. Sve se brzo odvijalo ili se meni tako činilo zato što sam bila dijete. Bio je sunčan dan. I ja sam bila napolju, igrala sam se u pijesku. Pošto smo živjeli na takvom mjestu odakle smo mogli vidjeti cestu koja vodi od Srebrenice do Potočara, odjednom sam vidjela rijeku ljudi na tom putu. I tada je nastala neka opća uzbuna u komšiluku. Počeli su svi nešto vikati, plakati i u tom je momentu moja sestra izašla da me zove da se oblačim jer moramo ići. Ništa nisam razumjela. Pitala sam je: “Gdje sad idemo?” Kazala mi je: “Gdje svi budu išli, i mi ćemo.” Otac je rekao: “Hajte vi dolje u Potočare, a ja ću doći za vama.” Išli smo da nas zaštite UN-ovi vojnici i tako smo se pridružili toj rijeci žena i djece.

Moj je otac došao kasno poslijepodne. Bili smo izvan žica i baze UN-a jer unutra nije više bilo mjesta. Našli smo mjesto u nekoj od napuštenih fabrika koje su bile preplavljene izbezumljenim narodom. Nije se znalo ni ko koga traži. Neki plač, neki se smiju luđački, neki se raduju susretu s nekim jer smo se u tako malom području svi sjatili.

Užas! Još se sjećam tog ludila. Proveli smo dvije noći u toj fabrici. Spavali smo na betonu. To se kaže spavali, ali nismo spavali. Nije bilo struje. Noću smo se svi pribijali jedni uz druge. Pogledala sam oko sebe. Svima oči sijaju kao kod uplašenih mačaka. Sljedeći su dan došli četnici u Potočare i rekli da će nas sve sigurno prebaciti na našu teritoriju. Nakon toga, ostali smo još jednu noć. Tad su oni počeli ulaziti u fabrike, izvoditi i odvoditi muškarce. Moj je otac bio s nama sve do tog trećeg dana kada smo trebali ući u autobuse. Tada su nas razdvojili od oca. Nisam znala da je to posljednji susret i posljednji pogledi koje smo razmijenili. A on kao da je znao. Pogledao nas je i sageo glavu. I odvojiše ga. Ništa nije rekao. Baš ništa.

Nas troje smo ušli u autobus. Htjeli su i brata uzeti, ali, srećom, sestra ga je povukla za ruku i uvukla u autobus koji je ubrzo krenuo.

Četnici su putem zaustavljali autobus. Kod stadiona u Kasabi vidjela sam puno muškaraca golih do pojasa, s rukama na leđima. Ušla su dva četnika u naš autobus. Tražili su novac, zlato. Svi su plakali. Moja se sestra naslonila na brata krijući ga. Kasnije nas opet zaustave u Vlasenici. Uzeše jednu djevojku iz autobusa. Mati ih njena moli da je ostave. Odvedoše je i ne vrati se više. Istovarili su nas na nekoj granici i kažu da idemo samo pravo i da nas čeka naša vojska.

Do kraja rata bili smo na Dubravama. Kad su počele jesenje kiše, opet nas pokupiše i onda smo završili u kolektivu u školi na Šićkom Brodu. Ubrzo dođoše i odvedoše nas u Dom za nezbrinutu djecu Tuzla. Živjeli smo u nadi i iščekivanju da će se otac možda pojaviti. Nisam željela vjerovati da ni njega nema. Informacije o ocu dobili smo prvi put 2008. godine. Tad smo bili svjesni da ni on više nije živ. I da neće doci. Te godine otišli smo i na identifikaciju. Period prije tog odrastali smo u Domu, nastavili školovanje. Živjeli smo s mnogo djece koja su imala istu sudbinu.

Majčinog se lika više ne mogu sjetiti, a nemam ni njene slike. Kažu da ličim na nju. Znam da su je svi voljeli. Bila je veseljak. Oca se sjećam posljednjih godina. Bio je istrošen i umoran od života. Njegovo je lice tako izgledalo. Ponašao se kao da ga ništa ne može slomiti. Tek sad mi je jasno da je bio veoma krhak.

Školovanje sam nastavila kada smo smješteni u Dom za nezbrinutu djecu. Završila sam osnovnu i nakon toga upisala Srednju medicinsku školu. Moram da spomenem da sam tokom srednje škole na raspustu dobila šansu da volontiram i da učim posao u poliklinici koja je vlasništvo dvoje velikih i humanih ljudi – dr. Đemila i dr. Senad Hujdurović. U toj poliklinici sam kao srednjoškolka zaradila svoj prvi novac. Poslije završetka srednje škole, radila sam još jednu godinu kod njih i onda sam upisala Visoku zdravstvenu školu na Medicinskom fakultetu u Tuzli. Oni su mi davali stipendiju prvu godinu, a kasnije sam bila stipendista Senada Hadžifejzovića, koji je osnovao Fondaciju “Djeca Srebrenice”. Moj je otac imao nadimak Doktor, ali nije imao nikakve veze s medicinom. Sudbina je htjela da ja izaberem humani poziv.

Moj gubitak daje mi snagu u životu. Evo, i kroz svoj posao pomažem onima koji su u nevolji. I onima kojima trebaju pomoć. U prošlosti sam ja trebala puno pomoći, moji roditelji su je trebali, trebali su zaštitu, a nisu je imali. Moja bi poruka bila da, koliko god vas neko ubijao, ne dozvolite da ubije čovjeka u vama i da vam otruje dušu mržnjom. Nikad se nisam predala jer bi to značilo da su i mene ubili. Nekad treba živjeti iz inata, nekad iz zadovoljstva, a nekad zbog ljepote i sreće koja nas negdje čeka. Moji sestra i brat najveća su mi podrška, oslonac, inspiracija. Oni su moji heroji.

Priredila: Enisa KEZO

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!