Abdulah Sidran: Zašto tone Venecija

Ako ste se ovih dana pitali "zašto tone Venecija", ovo je odgovor Abdulaha Sidrana:

 

Gledam u nebo iznad Venecije.

Ništa se promijenilo nije, posljednjih

sedam milijardi godina. Gore, postoji Bog. On

stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi

Svjetova, u svakom Svijetu bezbroj

naroda, mnoštvo jezika, i po jednu, jednu – Veneciju.

 

Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada

upoznajite jedni druge”. Sijaset jezika dao, da ih uče,

jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i svi,

od toga – budu bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao

ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju

u Njega – čudeći se Njegovim djelima.

 

Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda,

postoji – Bog. Jedan. Što stvorio je Svemir, sedam

milijardi Svjetova u Svemiru, u svakom Svijetu puno

jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni narod

dao, u jednom Svijetu, na kopnu što ga zovu

Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.

Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni

križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A

bošnjački narod je pitom. Zato ga dotače ruka

Vjere u Jednoga Boga, Koji nije rođen, niti je rodio,

a Gospodar je Svjetova, i Vladar Sudnjega Dana.

 

Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su

gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema.

Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete

u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni

od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone.

Zašto ne treba na Svijetu da ima naroda bošnjačkog?

Među bojama, jedna boja manje? Među mirisima, jedan miris manje?

Zašto ne treba na Svijetu da ima – ova Venecija?

Među čudima – jedno čudo manje?

 

Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.

Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan

Svemira. Kao da pade posred kanala Grande.

Zemaljski Svijet, među sedam milijardi vasionskih

svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan

narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.

U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone

Venecija. Svemir bude  siromašniji – za cio jedan svijet.

Takva je Njegova volja.

 

Abdulah Sidran

PROČITAJTE I...

Sa svoje četiri knjige i čak dvije hiljade i sedam stotina stranica, Dugo svitanje najobimniji je književni tekst ikad napisan na bosanskom jeziku. Autor ga je, uz prikupljanje obimne dokumentarne građe, pisao punih dvanaest godina. Kadrić čitaocu predstavlja cjelokupnu historiju Bosne i Bošnjaka 20. stoljeća, opisujući značajne događaje i njihove sudionike, godinu po godinu, ne izostavljajući ništa što može doprinijeti razumijevanju mučne, ali jedinstvene sudbine Bosne i njenog naroda

“Pisci, i uopće umjetnici, najkomotnije se osjećaju samo tamo gdje ih se razumije. Stani-pani, svako svije ili nađe svoje za stvaranje gnijezda. Bio sam član Udruženja pisaca Srbije, a to 1991. ili 1992. godine prestao biti. Kada sam počeo živjeti i u Sarajevu, u Društvo pisaca BiH primljen sam po pozivu, kao i Vidosav Stevanović. Ja, kad se ovdje nakahrim, trknem u Sarajevo ili nekud gdje me familija povede. Dobro mi je gdje god ne zavisim od sadake nečije ili neke političke elite, od njihove (ne)volje. Hvala Bogu, živim kako mogu i ničeg se ne stidim, a prijatelja na sve strane. Šta ćeš više!? Puno je pisaca porijeklom iz Sandžaka u Bosni, to im je sada domovina, kao jezik”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!