Abdulah Sidran: Zašto sam išao u Bruxelles i šta sam donio iz sjedišta Parlamenta Evropske Unije

Umjesto odgovora i nastavka polemike s Irinom Lovrić u sedmičniku “Stav”, bosanskohercegovački književnik Abdulah Sidran zaputio se direktno u samo srce Evropske unije, gdje je dobio kompromitirajuća saznanja i službene dokumente o statusu “zvizdačice” i “zaštićene prijaviteljice korupcije”

 

Nakon što sam u ovoj reviji (Stav, 2. februara 2017. godine) i nešto kasnije u intervjuu dvotjedniku Start (474, 4. aprila 2017. godine) objelodanio i raskrinkao prevarantsku djelatnost tzv. “zaštićenog prijavitelja korupcije” građanke Irine Lovrić, ista je intenzivirala svoj obmanjivački rad (na svojoj zatvorenoj stranici na Facebooku) ponovnim objavljivanjem serije teških laži i kleveta o meni i mojoj porodici.

Svjesna da je u cijelosti izgubila kredibilitet i da joj se naivni publikum sveo na samu socijalnu marginu, počela je objavljivati i stare, već objavljenje tekstiće, izjave i fotose, s nadom da će jedna vrsta “dokumenata” osobito snažno djelovati: fotografija kućnih fascikli među čijim se koricama navodno nalaze IZVJEŠTAJI koje ona šalje Evropskoj uniji u Bruxellesu. Cilj tih mutnih radnji jasan je: kod neukog čitalaštva i ponekog činovnika državnih organa proizvesti dojam da ona s institucijama Evropske unije i njenog Parlamenta održava stalne veze, da je u tom smislu od nekih bruxelleških institucija dobila neka ovlaštenja, instrukcije, zadatke – koje, eto, redovito izvršava podnošenjem nekakvih IZVJEŠTAJA, broj taj i taj, i tome slično.

1) Jasno je da prva fotografija, nastala na uličnom stepeništu u blizini zgrade Parlamenta EU u Bruxellesu, nema nikakav značaj bitniji od porodične turističke fotografije. Ali se neki efekt postiže, slično onome koji je postigao jedan od najomraženijih novinara-urednika TV BiH (zvaše li se Smiljko Šagolj ?) onda kad je krivotvorio izvještaj iz Berlina uoči pada Berlinskog zida, fotografirajući se ispod zida u naselju Ciglane u Sarajevu. Ispisana poruka: “Bruxelles imam ti svašta za pričati…” – očigledno nije ni namijenjena Bruxellesu, nego ovamo, nekim konkretnim sarajevskim ljudima koji bi mogli pomrsiti konce njene hohštaplerske mreže.

2) Ovakvih falsifikata službene fascikle dotična je objavila desetak, s različitim stepenom efekta. Postojale su, pa ih je pobrisala, i fascikle s potpisom u tri reda, gdje je u svakom od njih navedena neka od njenih “titula”.

3) Više je puta objavljivala sve te navodno važne fascikle – skupljene na gomilu! To bi moralo djelovati impresivno. Pa ko povjeruje, dobro je, ko se prepadne – još bolje. To što ni jedna jedina fotografirana fascikla u tom obliku nije vidjela ni poštansku stanicu u Novom Sarajevu, a kamoli Bruxelles i Parlament EU ne ometa gospođicu u izvođenju prevarantskih radova upakiranih u nepostojeću humanitarnu djelatnost.

4) Osnovni cilj ipak je obavljen. Stvoriti iluziju da dotična ima neke specijalne veze s institucijama EU i da, u tom smislu, uživa njihovu zaštitu. U ovo posljednje – da ona ima neku vrstu zaštite u institucijama EU – povjerovali su ovdje, nažalost, i neki državni funkcioneri, ustručavajući se, ili čak odbijajući da procesuiraju sve njene prestupe, prekršaje i eventualna krivična djela.

Odlučio sam napisati, odem u Bruxelles, zamolim za razgovor i lično uručim jedno pisamce najvažnijim osobama u organima EU i njenog Parlamenta, zaduženim za probleme prijema BiH u EU i svakodnevno praćenje političkih, kulturnih i drugih zbivanja u njoj. To su: Cristian Dan Preda, stalni izvještač Evropskog parlamenta za BiH (autor Rezolucija EP o napretku u BiH) i član Komiteta za vanjske poslove EP, Tonino Picula, predsjedavajući delegacije Evropskog parlamenta za odnose s BiH i Kosovom. Posrećilo se da posjedim i u uredu Jasenka Selimovića, člana Evropskog parlamenta iz švedske Liberalne stranke, a u EP političke grupacije ALDE –  Savez liberala i demokrata Evrope predsjedavajući (kopredsjedavajući s g. Jozom Radošem Grupe prijatelja Bosne i Hercegovine u Evropskom parlamentu.) On je pozorišni režiser i negdašnji direktor teatra u Göteborgu. Pobrojati sve funkcije i zaduženja pomenutih osoba nije izvodivo, ali je važno uočiti činjenicu da se radi o predstavnicima najvećih i najsnažnijih političkih grupacija u Evropi.

Tema kojom se bavi ovaj tekst ne dopušta reportažno i književno opisivanje srdačnosti s kojom su me u svojim uredima primila pomenuta gospoda. Petnaestak dana kasnije, nakon razgovora s g. Toninom Piculom (razgovor bio predviđen na 30 minuta 1. juna 2017. godine, u 16h, a trajao cio sat i još toliko!), do Sarajeva je došao glas o čuđenju nastalom među službenicima tamošnje administracije. Takav slučaj ne pamte.

Kod gospodina Prede i gospodina Picule ostavio sam pisamce i spokojno krenuo za Sarajevo, odmah sutradan, direktnim letom Bruxelles – Sarajevo, u petak, 2. juna 2017. Ubrzo su mi iz Bruxellesa, iz ureda uvaženih evropskih parlamentaraca, stigli odgovori na pitanja koja sam postavio ne u svojstvu književnika, filmskog pisca i akademika nego u svojstvu građanina Sarajeva i državljanina BiH.

Većina današnjih naših ljudi čita i razumije engleski jezik, ali ne mogu odoljeti potrebi da iz gornjeg pisma izdvojim jedan fragment u mom, kućnom, laičkom prijevodu:

“Gospodin Preda nikada se nije sreo ni upoznao s gospođom Lovrić niti joj je ikada dao zadatak da izvještava o korupciji u Bosni i Hercegovini.”

Da li još nekome treba dokazivati da je gospođica Lovrić jedan opasni manipulator i da se ni jedna moja tvrdnja izrečena o njoj ničim ne može osporiti?

Nikakve njene fascikle i poruke Bruxellesu ne vrijede ni trunku više od stotina i hiljada poruka, e‑mailova i pisama koje u administraciju EU stižu svakodnevno. Njihova učestalost, nedostatak argumentacije i pravna nevaljalost u svakoj ozbiljnoj i masivnoj administraciji brzo rezultiraju komandom programerima da sve pošiljke takvih kverulanata automatski idu u rubriku s nacrtanom korpom za smeće.

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!