Abdulah Sidran, ratni putopisi: PRESTA ASFALT – POČE CIRKUS

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

 

Joooj, gdje mi je sada Ademir Kenović?!

Da vidi ovo čudo od scenografije! Ovaj mrak od likova i faca! Ovaj haos od atmosfere! Gdje si, bolan Ademire?

Koja priča, kakvi dijalozi! Koje sudbine, kakve fabule i intrige! Nema pisca da ovo može izmisliti, nema scenografa da ovo može potrefiti, nema režisera da ovo izmozga! Kakvi klinčevi glumci i glumice, kakvi posrani statisti i kaskaderi. Ovoga nema nigdje pod kapom nebeskom, samo u kamiončiću pazarićkog trgovca (Jelno bješe Ragib? Pisaću mu Trgovac.) što je krenuo put Visokoga da nabavi robe, a usput na karoseriju prima sve što je na cestu stalo pa moli, podignute ruke, da bude primljeno. Žene, djeca, starci, vojnici. Ne naplaćuje nikome ništa. Zbog nečeg, odnekud, ima potrebu da se smijucka, dok zagleda u karoseriju, da se nije prepunilo, i ukrcava nove potrebnike.

Malo nam u srcima nije bilo pravo kad se popesmo i vidjesmo zauzete dvije duge drvene klupe, jedna uz kabinu, druga desnom stranom karoserije. Posjedao narod (gdje li ih je ukrcao, nisu ga zar u garaži uvrebali?), ne mrda. Otac, mater, šćerku zgurali u ćošak, između se. Gledaju i šute. U drugom ćošku, djevojčurak, kad podigne kapke i pogleda uokolo – svi joj krivi. Ispružio se vojnik, presjek’o karoseriju nadvoje – mora da mu noge vire, tamo negdje, prema Zenici.

Preko zadnje stranice svojih osamdesetak kila pokušava da prebaci neka plava žena. Uh, uh, uh! Dva će joj mjeseca trebati da sanira modrice. Preturi se nekako. Sjede do vojnika, znaju se, izgleda, otprije. (A što joj ruku ne pruži, što joj ne pomože nekako?) Nema veze. Popravila ona kao kosu, sad pozdravlja. “Merhaba i dobar dan.” Tako. Ko da je kod mene učila školu. Uhvatim mjesto na podu, uz lijevu stranicu. Vindjaknu poda se, torbu pod glavu. Naš snimatelj, Hozo – u međuvremenu fasovo nadimak Kadaif, reko je da imaju u trpezariji baklave i kadaifa, on poletio: đe kadaif? – gleda gdje da se smjesti, s onim svojim novorođenčetom od petnaest kila. Oni sa klupe složili face, ništa ko đoja ne shvataju.

Možete li se vi malo stisnuti? Veli im Kadaif i uguruje stražnjicu između onog brke što šuti i vojnika što ne pomože onoj plavoj. Mic po mic – kao kad ženska oblači gaće – zafati Kadaif svoju centimetražu na klupi. Mirza je krenuo pravo, baš ko kakav general, na onoj klupi uz kabinu sjede do djevojčurka što rijetko podiže kapke. Ljiljan Hamo – moj ko biva pratilac – ne mrda od mene, i ne brine kako će njemu biti dok se Sidran ne namjesti. Tu je i gospođa Sabija. Nabi kapuljaču na glavu i poče da radi inventuru cigareta – iz Sarajeva smo ponijeli tri šteke Valtera, dvije Marlbora, i dvije one bijele Drine, dao mi Šefik Lojo, najvažniji čovjek u gradu, nabigajr hak, valjaću i ja njemu kadgod – lice joj kazuje da nije zadovoljna. Drinu razdijelili vojsci i narodu, one gospodske prepolovili, svaka šteka načeta. Neka je, šta fali. Živjeće ovaj narod.

Mi s poda zavidimo onima na klupama.

Još traje asfalt, pa ne znamo da smo u ovoj djelidbi bolje prošli mi na podu, na ledenom limu, nego oni gore, na drvenim klupama.

Mila mati, kad poče urnebes! Prestade asfalt, poče cirkus! Oni s klupa lete u zrak, pa padaju nosom po nama na podu, ko da smo mi ona cirkuska mreža u koju pada letač na trapezu! Ha, ha, ha – hi, hi, hi! E, eto vam klupa, jebala vas klupa. Pa ti pohiti da ujagmiš mjesto! Hi, hi, hiiiii – ha, ha, haaaa!

Šta li je to u ljudskoj prirodi što ga nagoni na smijeh kad vidi da se neko oklizne na ledu, pa tresne dupetima, a bogami i glavušom? Šta je tu smiješno? Ama baš ništa – a čovjek crče od smijeha. Što o tome kakav simpozij ne prirede? Pa da saznamo šta je to i otkuda dolazi.

Odlučimo da sve slikamo. Kakav igrani film, kakvi bakrači, ništa se ne može s dokumentom takmičiti!

Samo da mi je ovdje Ademir Kenović.

Eto filma, ne bi mu perke mogo odbit.

PROČITAJTE I...

Predlagači odluke prihvatili su činjenicu da su ličnosti čija će imena ponijeti nazivi pojedinih ulica u Sjenici od historijske važnosti i stvar nacionalnog identiteta i jednog i drugog naroda i da ni jedni ni drugi ne mogu odstupiti od toga. Tako su u prijedlog odluke zajedno ušli i Karađorđe Petrović i Alija Izetbegović, i Vuk Karadžić i Muhamed Hevaji Uskufi, i Mak Dizdar i Ivo Andrić, isto kao i mnoge druge za Bošnjake i Srbe značajne ličnosti

Kada sam ja preuzeo Fond u martu 2015. godine, radili smo oko 300 refundacija na mjesečnom nivou, danas ih radimo više od 2.600. To znači da za sve osobe s invaliditetom koje su zaposlene po posebnim uvjetima na području FBiH refundiramo kompletnu razliku između bruto i neto plaće, dakle doprinose, i tako trajno održavamo nivo zaposlenosti osoba s invaliditetom. U svim segmentima smo podigli ljestvicu jako, jako visoko. Faktički, devet puta više osoba koristi sredstva na ime refundacije nego što je to bilo ranije. Uradili smo 130 javnih tribina u FBiH zajedno s udruženjima osoba s invaliditetom, najviše s RVI”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!