Abdulah Sidran, ratni putopisi (8): ZA DVA DANA PREPIŠAJ HODA

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Kako drugačije – nego dubokim vjerovanjem u sudbinsko određenje, u kismet – tumačiti ponašanje Sarajlija, vječito pune ulice, pijace, dućane, kahve? Naziv Ulica prkosa nastao je prije kobnog 28. maja 1992. i autor ovih redaka izgovorio ga je u jednoj radioemisiji, misleći upravo na takvo svojstvo Sarajlija, oličeno u spremnosti da čisti, lijepi, uredni, koračaju Ferhadijom uprkos raljama stotina željeznih cijevi uperenih na njih, odozgor, iz životinjskih staništa i brloga na brdima. (Međutim: koliko ti god bilo lijepo, imao je pravo Caco, pitajući “Znaju li oni da je rat?”, ljutit što toliko civila “zauzimaju bolničke krevete” i “troše lijekove” koji nedostaju njegovim borcima. A od te ljutnje, do prisilnog odvođenja na kopanje – mali je korak, kad se imala sila kakva se imala.)

Neka bude da sami sebe hvalimo, ali straha nismo osjećali, niti bih danas znao kazati je li pucalo, ili nije pucalo, dok smo Vahidovim kamionom prelazili prvu igmansku “crnu tačku”. Volim da se naprosto isključim, i po tome – veoma sam loš putopisac. Sjećam se da smo, možda, priždili neku prekorednu cigaretu, i to bi bilo sve. Gospođa Sabija pitala je s koje strane puca, bilo je s lijeve, Vahidove, ali mi nismo na autoputu pa da je lijevo vazda lijevo, nego je čas lijevo, čas desno. Jebiga. Zato se, bracika, isključi i dumaj svoju političku misao.

Šta o životu u Sarajevu stvarno znaju Bošnjaci u Tuzli, Zenici, Travniku? Do Sarajlija su već poodavno stigli iz tih sredina i vicevi na njihov račun: “Da im pošaljemo naše žene da maknu snajperistu s jevrejskog groblja…” Ili, skorašnja zajebancija: “Ne mogu maknut nikakvog četnika s nekakve Špicaste stijene…” – S druge strane opet: šta o životu u tim sredinama stvarno znamo mi u Sarajevu? Je li tačno da je Zenica islamska Zenica? Da li je istina da u Tuzli koketiraju sa SE RE Jugoslavijom?

Noć je, duboka, mrkla igmanska noć. Iskrcavamo se u Krupi. Tako grah pao. Ne idemo kuda smo krenuli nego kuda se može. Obradova me vijest da je ovdje komandant logističke baze Abidin Deljanin. Mlad, lijep, pametan, bosanski oficir. Bio je oficir JNA, inžinjerac. Sretosmo se, prvi put, u Maršalki, nisam se libio da njegovom “moralisti” Šehiću kažem kako ću rado doći među bosanske vojnike, uvijek – ali i da ću rado uzeti šteku cigara, ako imaju i mogu dati. Dadoše. Vojsci sam kazivao pjesme, odgovarao na pitanja o Kusturici, da se nismo pridržavali dogovorene minutaže – i tri bismo sahata ostali u priči.

Ali kako buditi komandanta u pola tri ujutro? Abidin, međutim, ustaje bez krmelja u oku, grlimo se, predstavljam mu ekipu, pitam za konak. Neće biti problema. Tek što se pred nama stvorila kahva – sve je pod svijećom, ali se kahva nekako stvorila – pristiže ekipa važnih ljudi iz Štaba vrhovne komande. Pozdravljam se s Mušidom Brkićem, prešućujem sjajnu anegdotu o njemu, koja nas veže: kako je geler granate razbio bocu u njegovoj ruci, ostao samo grlić, dragocjena tečnost otišla helać… a Bog, bezbeli, čuva nas, koji, bezbeli, čuvamo bocu.

Oni će produžiti ka Zenici, opasnim putem preko Kozigrada. S one će strane pred njih nešto doći, oni će prepješačiti neku strmen, naći se, i tako. Kod njih za nas mjesta nema. Ako naiđe kogod da će na Konjic, i to nam paše. Samo nek se kreće.

Abidinov vojnik sprovodi nas do podaleke zgrade u kojoj ćemo spavati koji sat do jutra. Jeste hladno, ali je čisto, kreveti po vojnički sređeni, čist klozet, sačuvana ogledala nad slavinama, cure pipe – milina.

Ne usuđujem se saldirati, prije nego što usnim: mrdamo se od Sarajeva dva dana i dvije noći, a kao da ni maknuli nismo. Prepišaj hoda, štono vele.

Doručak. Abidin s nama jede, u trpezariji, ono što i vojska jede. Čorba li je, šta li je, s rižom je, su čim li je? Al’ ne valja kudit nimet – plaho se najedosmo, za doručak. Još u Sarajevu, naučio sam da se poslije objeda kaže: elhamdulillah.

PROČITAJTE I...

Oni ispred sebe imaju vrlo opasan i ogroman teren. Riječ je o vrlo visokoj planini Plješevici, nema naseljenih mjesta. Tu je puno zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Ima i divljih životinja. Migranti su veoma ugroženi na tom putu i mi smo pokušavali da im skrenemo pažnju na to. No, oni imaju cilj da pod svaku cijenu pređu granicu i dokopaju se Evropske unije. Zato ne biraju ni vrijeme ni sredstva kako bi to ostvarili, kaže Ermin Lipić, načelnik bihaćke Gorske službe spašavanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!