Abdulah Sidran, ratni putopisi (5): Mislili smo da u Hrasnici teku med i mlijeko

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ustanovljavamo, dakle, da je zatajila (ili inače slabo funkcioniše?) direktivna veza unutar Prvog korpusa, po bezbjednjačkoj liniji. Jedina nada da nas neko nekako preveze do komande 4. motorizovane brigade u Hrasnici ostala je u Štabu vrhovne komande, u Sarajevu. U neka doba – proradilo, eto kombija. Sve se, od samoga početka, događa u mraku, cesta do Hrasnice četnicima je kao tacna, mogu pucati čime hoće, kako hoće, prepoznati cilj po zvuku motora, povremenim dugim svjetlima fara. Ali se o tome ne razmišlja, važno je da krenusmo. Ovoga časa, i inače, najvažniji trenuci događaju se – u mraku, oči su tu nešto poput invalidskog štapa, glavni je oslonac uho.

“Ko ste vi?”, “Što ste došli?” – bijahu dvije upitne rečenice s kojima nas pred Komandom dočeka neki visok vojnik. Tako i tako, kažem – i prisjećam se desetine anegdota o tobože slavnim književnicima u sličnim prilikama. (Kako je, jedared, nekim domaćin-kulturnjak predstavljao goste-književnike, Branka Ćopića, Desanku Maksimović i Miru Alečković, pa rekao publici: “Evo nam je došao slavni Branko Ćopić i ove dvije ženske.”) Pokušavamo razumjeti njegovu strogost, kasni su sati, prst se pred okom ne vidi. Uvodi nas kod dežurnog, dugački stolovi, samo jedna svijeća.

Nekako se ispozdravljasmo – i nekako krenu priča. A piscu je, naravno, odmah puno lakše. Ako se ne snalazi u praktičnim poslovima komandi i direktiva, barem se u pričanju mora dobro osjećati. Anegdote i svjedočanstva o važnim događajima na Igmanu. Prvi put čujem za operaciju “JUG 92”, pokušaj deblokade Sarajeva. Mirza Huskić, proveo šest mjeseci na Igmanu, obišao sva, ili gotovo sva bosanska ratišta, pripovijeda snažno, uvjerljivo, s obiljem činjenica i podataka. (Smatra se, inače, da je on tvorac naših prvih televizijskih ratnih izvještaja, iz Posavine, sa Dervente. Goraždaci ga pamte kao prvog domaćeg novinara koji je ušao u njihov grad. Mlad momak, iz Kotorskoga, kod Doboja. Roditelji izbjeglice u Tuzli, on obilazi bojišta, slika i piše.)

Dežurni je pozvao nekog dežurnog intendanta, zatražio da se gostima donese hljeba, i uši bilježe dijalog:

– Donesi hljeba.

– Teško.

– Potraži. Mora bit.

– Ama jok, otkud u ova doba.

I ode. Pogledujemo svi na satove, svi smo umorni i gladni i pospani, ali nas budnim održava priča o bitkama i borcima i nagla, naprasna – glad. Čekamo hljeb.

Kako smo, Bože, sve naivno zamišljali da u Hrasnici ima svega, teku med i mlijeko, sudžuka se mezi uz najbolju šljivku – a ovdje, evo, prolazi sahat, pa još sahat – hljeba nema. Vratio se, istina, onaj intendant, šta li je, čuo sam da kaže onome dežurnom “Daj papir!”, i vidio kako dežurni piše neku ceduljicu, a ovaj je odnosi. Ali zato kad dođe – oko dva sata! – bijaše to takav hljeb, dvokilaš, tepsijaš, vruć – da je nestao u sekundi, te smo glad namirivali ostacima iz one dvije mesne konzerve koje nam također dadoše. (A što li za konzerve nije tražio “papir”?)

Nikad se ne pojavi Vahid A., nesuđeni naš domaćin po “bezbjednjačkoj” liniji. Povaljasmo se u kancelariji pomoćnika komandanta, na onaj rastvoreni ugaoni ležaj, nas četvorica, a za gospođu Sabiju donesoše, u istu prostoriju, poljski krevet. Pokušavamo se šaliti u mraku, pred onaj prvi tvrdi san. “Neka gospođa tajnica zamisli da je to lignštul i da se nalazimo na plaži u Neumu!”

Volim i ja šalu, ogromno volim šalu, ali kada se Neum spomene – u stomaku me zaboli. Provodio sam ondje neke zimske i ljetne mjesece, neke od najboljih svojih tekstova napisao u apartmanu hotela “Zenit” – puninu bosanskoga smisla osjećao gledajući bosansko more! Šta bi sada s našim Bošnjacima iz Neuma? Gdje li je, da li je živ, direktor hotela Safet Redžapagić, žena mu i dvije kćeri? (Jedna je studirala klavir, pobjeđivala na “saveznim” natjecanjima.) Kada li ću opet vidjeti Neum? Duša me za njim boli. Uljuljkujem se u san ponavljajući na latinskome, mare bosone, mare bosone.

PROČITAJTE I...

Učio sam djecu u mektebu, akšam i jacija bili su redovni da se klanjaju u džematu. Petkom, da bismo džumu klanjali, ja sam na poslu uzimao pauzu za ručak da stignemo sve. Ramazan kada dođe uzimao sam odmor da bismo sve uspjeli, jer sam smatrao da je ljudima potrebno da imaju mjesto gdje će se okupljati, družiti i razgovarati. Kada smo mi otplatili prostor koji smo kupili 2009. godine, pojavila se želja džematlija da imaju stalnog imama. Tako sam ja 2015. godine počeo raditi zvanično kao imam džemata Pinellas Park. Svi smo zajedno uspjeli da izgradimo džemat. Džematlije su ključ uspjeha”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!