Abdulah Sidran, ratni putopisi (4): Ne treba se uljuljkivati “mirotvornim” pjesmuljcima

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ulazimo kod dobrinjskog komandanta Ismeta Hadžića. Impresioniraju disciplina, urednost, čistoća. Na čelnom zidu levha, volio bih znati prijevod (obično su, ili u pravilu, to krasnopisom urađeni kuran’ski ajeti, ali izbor ajeta je svakako slobodan i ličan), u vitrini nešto religijske literature, na širem, bočnom zidu slika predsjednika Predsjedništva. Aliju vole i doživljavaju najprije kao vođu bošnjačko-muslimanskog naroda, potom kao šefa stranke (koju također doživljavaju kao vođu), a zatim kao šefa države.

Ismet izlazi iz neke manje sobe, pozdravljamo se, predstavljam mu članove ekipe. Njih svakako impresionira njegova pojava: štaka pod lijevim pazuhom, u nozi metalne šipke, gore, visoko na glavi – ćulah. Ona mala okrugla kapica što prijanja uz glavu. Ne može je ni vidjeti ko – poput ovog putopisca – gleda sasvim odozdola.

Kažem, telegrafskim načinom, šta sam naumio. Papiri su uredu, uredu je i onaj papir kojim se dopušta pronošenje kamere kroz Objekt. Brzo prelazimo na “svakodnevnu” tematiku. Pred nama je kahva, bosanska kahva, i nekakvo šerbe. Ismet ne gleda našu televiziju. “Kad hoću šta da saznam, ja okrenem Srnu. Malo promozgam, prevrnem-okrenem, i saznam tačno šta se gdje zbiva.” Što se naše Televizije tiče, za njega je ona “još uvijek četnička”. Nismo kako treba ni krenuli, a dotakosmo jedno od najkrupnijih pitanja. Šutim, jer ni danas danile ne znam mogu li se ozbiljnije stvari i krupna pitanja raspravljati na šarenom skupu od petnaest ljudi.

Jednom sam prilikom – izbjegavajući da se odazovem pozivu na neki ozbiljan, ali po mome ukusu preširok bošnjački nacionalni skup – kazao kako prihvatam sve o čemu se dogovore i usaglase “dvojica Alija, dva Enesa i dvojica Mustafa” (Izetbegović-Isaković, Karić-Duraković, Cerić-Imamović). Ni danas ne mislim bitno drugačije. Što se RTVBiH tiče – kažem Ismetu – to je isto kao i stanje na pijaci: baš svaki životni detalj i fakat svoj korijen, izvor i polazište imaju u idejama, posljedice su ideje, ili, što je gore – nedostatka ideje (ma šta o tome kazivale naše marksističke knjige iz djetinjstva).

Radio povazdan piči “mi hoćemo mir”, a radi se o tome da hoćemo slobodu i da narod koji umire ne treba uljuljkivati “mirotvornim” pjesmuljcima nego prodrmavati borbenim pjesmama. Taman iz arhiva vadili partizanske, borbene. (Uostalom, model je u potpunosti obnovljen: četnici, ustaše, domaći izdajnici. Pobijedit ćemo kad ustanovimo sistem, organizaciju i moral analogne partizanskom modelu, 1941–1945.)

Hrasnica. Prepoznaju se borci što ulaze-izlaze, osmijesi i pokoja rečenica, “Sretno pjesniče”. Raduje me to, svakako me raduje – ali koja fajda kad je radosti veća žalost to što nas u Hrasnici niko ne dočekuje. Prevrćem bilježnicu, evo imena – nećemo ga ovdje navoditi – V. A. Trebalo je da nas sačeka, dovede do Komande, osigura konak. Prolazi sahat, sahat i po, uzalud ljubazni vojnici telefoniraju, tamo, negdje, vraćaju se rečenice “Sad je bio ovdje”, “Svaki čas treba da dođe”. Od Vahida ni traga ni glasa.

Zovem Sarajevo, Šaćira. Zovem Sarajevo, Sefera. Niko nigdje nema kapi nafte, ovdje izgleda niko nema pojma o putovanju jednog pjesnika na slobodnu teritoriju. Odlično! Kad bi sve štimalo, da me s tacne na tacnu isporučuju od komande do komande – ne bih saznao ništa. Osim onog što bi mi se serviralo kao “poželjno”.

Sramim se pred članovima ekipe i odmah prekraćujem i njihovu i svoju muku: bit ćemo, dakle, pokusni kunići na čijim će se organizmima besprijekorno oslikati stanje stvari na terenu. Što god se dogodi – od Nijaza Dizdarevića čuh tu arapsku riječ – ti reci: “Ko zna šta je to dobro.”

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!