Abdulah Sidran, ratni putopisi (3): Lekcija iz pozdravljanja

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Poslao Mufid Ibru s njegovim kao iz radnje da je izišao čistim televizijskim “golfom”. Ukrcavamo se u dvoja kola – nerazumno puni prtljaga. Samo se na profesionalcima vidi da znaju znanje: ruksak na leđa, što manji, ruke, ako je ikako moguće, slobodne. Polomih vrat, kroz zadnje staklo vidim kćerku koja maše, džaba što se izljubismo kao da se više nikada vidjeti nećemo. Slična je slika bila i prije pedesetak dana, u Veneciji.

Stajala je na keju i mahala isto, dok sam se s francuskom konzulicom za Veneciju i Trst ukrcavao u gliser koji će me odvesti do aerodroma. Ista tuga, isti – strah me reći – besmisao. Patetika rastanka, mada su se duše rastale onoga časa kada je odluka donesena. (Gdje li je sada naš Duško Trifunović? Nema dana u kojem stvarnost ne dozove u sjećanje poneki njegov davni stih: “Mi smo se već rastali, samo još čekamo da voz krene…”)

Ali – predajemo se poslu. Nekakav intinerer smo napravili: Rusmir M. savjetovao mi je, sugerisao, s intonacijom u kojoj bijaše više kategoričnosti nego što pripada sugestiji, da svakako, po svaku cijenu, obiđem Buturovića Polje, da vidim naše nesretne Bošnjake koje HVO pušta iz svojih fašističkih logora. Prema Rusmirovom svjedočenju – zato bih to morao vidjeti – mnogo ih, odmah po oslobađanju, umire, odmah, i prečesto su uzaludni napori naših ljekara da im spasu živote.

Takva je iscrpljenost, takva je to fizička uništenost – a da za šta i zbog čega? Ni zbog čega drugoga nego što su Bošnjaci. Bošnjaci muslimani. Bošnjaci vlasnici zemlje Bosne (kad se kaže Bosna, Hercegovina se podrazumijeva), koju hoće da im otmu (udruženi s domaćim izdajnicima domovine Bosne) hrišćanska i kršćanska “braća” s istoka i zapada.

Išli bismo, dakle, najprije na Konjic, potom centralna Bosna. Prebrajam u glavi imena važnih vojnih ljudi na čiju bi pomoć mogao računati. Prva stanica, Dobrinja, komandant Ismet Hadžić. Bio sam mu u “intenzivnoj” kad se vadio iz smrti. Jednim golmanskim skokom uspio je geleru ostaviti nogu, a spasiti glavu i preostalo tijelo.

Vjernik je, musliman. Htio sam mu, kasnije, ići da pitam šta čestiti muslimani, ovdje u Bosni, misle o budućem uređenju naše države. Treba li spajati ili razdvajati Crkvu od države. (Neka više niko ne unosi zabunu u bošnjački narod ironiziranjem termina građanska u sintagmi “građanska država”. I neuk treba da zna kako nije riječ o suprotstavljenim pojmovima “građansko” i “seljačko”, “seosko”, nego naprosto o tome da želimo državu u kojoj neće vladati uniforma. Ni vojna, ni policijska, ni svećenička. Samo se to, i ništa drugo, podrazumijeva u pojmu građanske države. O tome sam htio temeljito razgovarati s čovjekom koji je vjernik i u čiju čestitost vjerujem.)

Uhvatio me mrak, ne prepoznajem zgradu komande pred kojom zastaše naša kola. Nije to to, ali idem kuda me vode. Sasvim su mrka lica kod dvojice dežurnih vojnika u kancelariji. Možda im se nije svidjelo moje “Dobro veče”? Čuo sam, više puta, kako se uvriježilo pozdravljanje s narodnim običajnim turcizmima, akšam hajrola, merhaba, i ono, također narodno, ali svojstveno uglavnom Bošnjacima vjernicima islamske vjeroispovijesti – es-selamu alejkum! Alejkumu selam. Dobro. Idemo dalje.

Uvode preozbiljni dežurci vozača u sporednu sobu, nešto ga propitkuju, ne čujem ništa. Ljubazno zamolim da nazovu gospodina komandanta. Nazvaše. Otamo Ismet kaza da nas za desetak minuta dovedu kod njega, i ovdje se otopi led. Hoće čak da pripomognu i oko stvari. Učim dakle prvu lekciju. Valja pozdraviti barem sa dva pozdrava, jedan u uobičajenom bošnjačko-muslimanskom žargonu, drugi u svome bosanskom jeziku.

Kod Ismeta bih ovako pozdravio i bez ove lekcije. Znam čovjeka, i da reknem “es-selamu alejkum”, nalagalo bi mi samo osjećanje pristojnosti, treba čovjeka pozdraviti onako kako to on čini i voli. Treba uz to, ko je vojnik, pozdraviti i po propisu Armije države Bosne i Hercegovine. Bezbeli.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!