Abdulah Sidran, “Ratni putopisi” (2): “ZBOGOM” PRETVORITI U “ZDRAVO”

. Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

U vojnom rukovodstvu, naravno, imaju milion puta ozbiljnijih briga i važnijih poslova nego što je izlazak jednog pjesnika iz opkoljenog i opsjednutog grada. Za stolom se, u komandi Prvog korpusa, nađe pet-šest poznatih mi od ranije vojnih rukovodioca. Da ne uvrijede “slavnog” pisca, kriju osmijehe nad mojom brigom o sitnicama: kako se obući, šta ponijeti, trebaju li ribarske čizme, hoću li ponijeti pištolj. (A burazer mi, Edo, ribolovac i planinar, donio hrpu opreme. Potrefio farbu – zeleno, zeleno, pomalo maskirno, ali zeleno! – veli: “Hoću da mi izgledaš bolje od Alije!” Što se pištolja tiče, niko ne pita otkud mi, imam li dozvolu, pa šutim da mi ga je, na početku četničke agresije, poklonio prijatelj I. P., da još nisam naučio pucati, niti jedan metak ispalio.) Nedžad Ajnadžić, smijući se, podiže nogu, pokazujući čiste teniske, veli: “Ja sinoć u njima proš’o!”

Tek ću kasnije shvatiti šta je Mustafa Hajrulahović Talijan htio reći kad mi ozbiljna lica kaza: “Ja ti savjetujem da ne ideš dalje od Igmana. Vrati se, pa ćemo sa EŠ KA VEOM (Štab vrhovne komande) napraviti plan.” Odgovorim kako je plan napravljen: ima pratilac, ima televizijska ekipa, ima sekretarica-organizator, ona će sjediti u Zenici, rade telefoni, ugovarati mjesta i gradove, mi skakati tamo-vamo, vraćati se u Zenicu, pa dolaziti ondje gdje je ugovoreno. “Dobro, kad je tako” – veli Talijan, i ja nikako da vidim da nije dobro i da nije tako.

Još je jedan veoma važan učesnik u pripremama za izlazak, šćerka mi, Miranda. (Prepuna patriotskog zanosa, ostavila službu u našoj zagrebačkoj ambasadi, vratila se, nakon šesnaest mjeseci izbjegličkog potucanja, u svoje Sarajevo, željna svoje raje, svoje sobice, svoga oca – a otac, eno, nađe prečega posla od druženja s njome. Ne kazuje ona to tako, nego kaže: “A što mene ne bi poveo?” I mogla bi, što jest-jest, kao dobar novinar, ali joj ne valja što mi je šćer. Otkačimo to u sekundi.) Pakuje šćerka očev prtljag, skupila se u stanu sva (preostala u Sarajevu) familija – Bože dragi, kad sam u Ameriku išao, nije ih se ovoliko skupilo, sad do Konjica, Zenice i Tuzle hoću da dođem, prate me kao da sam na Mars krenuo!

Nosi šćerka prtljag do Korpusa, neće da se vrati kući, ulazi s nama kod Šaćira, svjedoči nečemu što je još mlada da shvati: kako se manjkavosti i nedovršenosti sistema pretvaraju u banalne tehničke probleme koji znaju izgledati – nerješivo. Šta je na stvari?

Jedna kola, jedan auto – da nas dovede do polaznog mjesta – nije dovoljan. A gdje naći druga kola, drugo auto? Traju intervencije, Mirza [Huskić] se sjeti da bi se moglo zamoliti Mufida Memiju, da pošalje Ibru, ipak je ovo i televizijski posao. Tako će i biti, tako će se i obaviti, ali je meni stalno u glavi ono što ne znam kako ću sakriti: postoji, u bošnjačkoj književnoj baštini, kazalica: “Zbogom, Bosno – odoh u Sarajevo!” – i razloge za njenu psiho-socijalnu ispravnost, valja, danas, pretvoriti u dokaze za njenu apsolutnu političko-povijesnu netačnost. Valja “zbogom” pretvoriti u “zdravo”.

Ne znam šta znaju drugi, oko mene, koji sa mnom zajedno kreću na put, ali samo ja posigurno znam i osjećam kako sam se latio posla (upoznati svoj narod, kazivati istinu) koji premaša moje mogućnosti. Velik turban – pod njim hodže nema.

Helem nejse – idemo dalje.

 

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!