Abdulah Sidran, ratni putopisi (10): Niko neće – književno veče

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Kad god domaćinima govorim o tome šta nam je posao na putu (susret s borcima, izbjeglicama i prognanicima, ranjenicima i građanima), udjenem skromno, na kraju, kako sam tokom rata napisao dosta pjesama, pa bi se, eto, i od toga štošta moglo pročitati narodu i vojsci… “Fino, fino” – kaže “bezbjednjak”, samo je to u domenu “moraliste”, a “moralista” je uz komandanta, u Opštini, oni vani pregovori o razmjeni. (O tom potom.)

“Ne treba meni sto ljudi”, velim, “sakupite ovo što ima, desetak-petnaest pametnih momaka, pročitam koju pjesmu, oni me štogod zapitaju, ako umjednem, odgovorim – i gotov posao.” “Ima u četiri ovdje važan sastanak svih komandira, probat ćemo, poslije tog sastanka.” “Odlično. A o čemu je sastanak? Hoće li se svađati?” “Boga mi, bit će gusto…” Ne kažem, a mislim – ako će na sastanku biti gusto, na književnoj će večeri biti rijetko, jal’ nikako. Prije ovo drugo. Pa onda smirujem taštinu: “Nisi, Sidrane, ni krenuo da prosipaš pamet, nego da štogod naučiš. Šuti i uči.”

Mirza i Hozo odlaze pred školu, da uslikaju pazarićke građane srpske nacionalnosti (negdašnji Bošnjaci pravoslavci), koji glasanjem treba da se izjasne hoće li seliti u Hadžiće (sada navodno “srpsko”, a bijaše bošnjačko), otkuda treba u Pazarić da stignu preostali Bošnjaci. Koliko shvatam, o svemu bi se naši s četnicima lahko nagodili, ali je sporno sedamnaest naših mladića u Hadžićima, poimenice navedenih – kojima se “zameo trag”. Četnici ne žele priznati da su ih poklali, ne žele na papiru potpisati ni rečenicu kojom bi kazali da “ne znaju” šta je s njima. S druge strane, naši u čuvenom silosu, uz ratne zarobljenike, drže i nešto civilnih zatočenika, uglavnom četničke rodbine, kod koje je pronađeno oružje. Tako se barem tvrdi.

Kod Izeta Mehmedovića (bio opasan naš borac, sad nosa neke gelere u nogama, devera oko kuće, popije koju kad na dobro društvo naleti) – jedemo sir, kajmak i domaći hljeb, kao da sto godina ništa nismo jeli. Puče trpeza u tili čas. (Da ne pukne obraz, braćo moja izgladnjela?) Izetova supruga, Bedrija, prosvjetni radnik, odlazi kod svoje prijateljice, Srpkinje, da je pita kako se izjasnila, ostaje li ili ide. Tuga.

Siti i presiti, zaboravljamo kod Izeta veliki ceker s jabukama. Upućujem prijekoran pogled našoj organizatorki, gospođi Sabiji, i istog se časa kajem. Zašto tajiti? Njen angažman u ekipi zapravo je pokriće za potragu: roditelji su joj u norveškom kampu Balnozi, kod Zenice, a do nje došla priča da je ovdje, u Pazariću, “kod džamije” – tako su joj javili preživjeli borci s Igmana – sahranjen njen tetić, najbliži rod, Ešref Mirvić, Goraždak, poginuo na Igmanu. – Ima pravo da zaboravi ceker s jabukama. Rat je učinio da postanemo mušičavi, cjepidlake, a valjalo bi da je sasvim suprotno, da s lahkoćom praštamo i da jedni drugima budemo lahki. Budite lahki jedni drugima! – to mirnodopsko životno pravilo bi da u ratu ima vrijednost Božijeg zakona.

Idemo na šehidsko groblje, kod džamije. (Srećemo usput Vahida Makaša, ljude iz tzv. Goraždanske kuće. Logistički centar za Goražde. “Gdje je rodica?” “Kakva rodica?” “Pa ona iz kabine, što je išla sestri.” “Kakva, Sidrane, sestra, kakva rodica, krenula cura da kupi krompira.”) S munare, preko zvučnika, milozvučan ezan. S kasete, sto posto, prvoklasan “tenor”, razgovijetna dikcija, čak i pauze nevjerovatno funkcionalne. Groblje pusto i krcato. Dvije stotine šehida tu počiva. Neka im Allah bude milostiv, Onoga Dana “kad brda budu ko čupana vuna”…

Red po red – nema Ešrefa. Tri reda, naša bošnjačka imena, sve Foča, Foča, Foča, Foča, Foča, Foča… A Bosnom se prostrla laž o Fočacima kao nikakvim borcima. Po tri, po četiri niza ista prezimena. Djeca, mladići. Naši Bošnjaci. Borci iz Foče izginuli na Igmanu. (Trebalo bi da neko, našem predsjedniku, sačini spisak svih laži na koje nasjeda naš bošnjački narod, pa da ih on, kome taj narod vjeruje, jednu po jednu razobličuje…)

Sabija plače pored jednog mezara. Našla je Ešrefa.

Na bašluku prazno mjesto gdje se upisuje godina rođenja. Prazno mjesto na bašluku, gdje bi stalo ime grada. Ko ga je ukopavao, nije znao. Ešref Mirvić, crtica, 1993. Dopisujem svojom rukom: 1967. Dopisujem: Goražde. Hozo slika, suznim okom iskusnog snimatelja.

Uvečer, odlučim da književno veče obavim – na prepad.

Okupilo se pet-šest raznovrsnih dežurnih, tinja svijeća, stala priča, dodijali jedni drugima, šta li? Opičim poeziju. Ide. Spičim još jednu. Ide, ide. (Ih, koliko bih volio – biti narodni pjesnik! Sve se plašim da suviše pametujem, proseravam, štono kažu.)

Ujutro, radikalno nam se popravio “tretman”. Kahva, koju smo čekali po dva sahata, stiže za pet minuta. Kezi se Hozo, zadovoljan. “Gazda, odsad poeziju čitamo – vazda.”

PROČITAJTE I...

Jedan od neoborivih dokaza počinjenog genocida u Vlasenici jeste i izjava Smajla Tutića, koji je bio zatočen u logoru Sušica. Tutić je kazao da su u ljeto 1992. došli predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić i general Ratko Mladić u pratnji Dragana Nikolića Jenkija. Tada je Karadžić Nikoliću stavio svežanj novčanica u džep i rekao mu: “Ovako radi kako si počeo, udri i muslimansko i hrvatsko dijete u bešici, samo nam ostavi žene, trebaće nam”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!