Abdulah Sidran, Ratni putopisi (1): Zaći u narod

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

 

I kada čovjek ne bi imao mozak, nego samo oči, golim bi okom vidio i shvatio da svjedoči – rađanju. Sve se rađa: država, nacija (novo rađanje drevnog bošnjačkog naroda!), vojska, vlast i svijest o sebi i drugima. Baš sve je kao kod poroda: krv, znoj, krici i vrisci, sluz i sukrvica, jecaji i uzdasi. Svjedočimo, dakle, rađanju, onome dijelu procesa rađanja u kojem je dominantno osjećanje muke i boli. Potom slijedi – radost. Beskrajna, svemoćna ljudska radost.

Eto, u takvu bi rečenicu složio osnovni dojam nakon četrnaest dana putovanja po dijelu teritorija slobodne Bosne. Prije nego što krenemo – tragom bilješki i prisjećanja – stazom kojom smo iz opsjednutog Sarajeva, preko Hrasnice, Igmana, Pazarića, Zenice i Travnika stigli do Turbeta (ukliještenog među četničke kote), i vraćali se natrag – neka bude kazana koja riječ o razlozima koji su jednog narodnog pjesnika nagnali da, nakon desetodnevnog izleta u festivalsku Veneciju, poželi “zaći u narod”, svoj bošnjački narod, za koga je znao – da ga ne poznaje ni dovoljno ni kako treba.

Čemu je svako ko ima oči i mrvu pameti svjedočio ovu godinu i po dana u opsjednutom Sarajevu? Između ostalog, svjedočio je ponajviše nicanju, narastanju i ukorjenjenju strahovitih podjela i animoziteta unutar onoga ovdašnjeg naroda koji sebe naziva dvojako: Bosanskim Muslimanima i Bošnjacima. Taj je narod, sasvim očigledno, osuđen na smrt. I dok doživljava vlastito smaknuće – nalazi za potrebno da se dijeli i cijepa. Sarajlije i Sandžaklije, domaći i izbjeglice, SDA-ovci i ostali, muslimani i ateisti – i tako dalje, u beskraj, do definitivnog i neopozivog nestanka s planete hiljadu godina starog naroda Bošnjaka i barem osam stotina godina stare njihove države, kulture i pismenosti!

Sarajevo mrzi Zenicu, Zenica psuje na Sarajevo, Tuzla ne može ovoga, onaj ne može Tuzlu, Travnik laje na Turbe, Turbećani psuju Travničane… Posvuda, domaći kivni na došavše (žalosne naše Bošnjake, izbjeglice i prognanike), došavši ozlojađeni na domaće – i sve tako, da ti pamet stane. A niko ni o kome pravu istinu ne zna! “Stavovi” se “zauzimaju” napamet i odoka, mržnja pušta s lanca u trenu i s radošću. (To je ona mržnja koja nam inače fali, za koju nemamo snage – kad je treba na četnika i ustašu okrenuti, žalosti moja!) Uzalud je ljudima bilo objašnjavati da je – naprimjer – “sukob” i sukob na liniji Sandžaklije i ostali Bošnjaci i Bosanci od takve političke, moralne i vojne važnosti da bi ga Milošević plaćao tonama zlata, desetinama tona zlata, kad ga ne bi bilo, da ga stvori. Uzalud i desetina takvih “sukoba” i sukoba.

Valja, dakle, izaći na teren, vidjeti šta se da vidjeti, shvatiti koliko se dade shvatiti. Ovaj je pisac uz to gotovo prikrivao i od vlastite svijesti i savjesti čudno osjećanje da nedovoljno poznaje svoj narod. – Valja, dakle, učiti lekciju poznavanja vlastitog naroda. Valja, zatim, tamo “na terenu” kazivati istinu o životu u Sarajevu i donijeti, ako se posreći, što više istine o životu drugdje, u slobodnoj Bosni.

Stotinu se, dakle, razloga steklo da poskočim od radosti kada mi Fadil Ć. – borac, moj gimnazijski i fakultetski drugar – spomenu mogućnost da s njim, načinom i putem kojim je on prolazio više puta, iziđem iz Sarajeva, u slobodnu Bosnu. Oduljiše se, zatim, moji dani iščekivanja, ali duša nije gubila vrijeme: umjesto brige o čizmama i džemperima, ona je oštrila svoje instrumente, podešavala prijemne aparate. Fadil u međuvremenu izmače, a papire mi uredi, uz saglasnost komandanta Prvog korpusa, načelnik bezbjednosti Šaćir A.

U zadnji čas, putovanju se pridružuje – po nalogu gospodina Mufida Memije, generalnog direktora RTV BiH – prvorazredan novinarsko-snimateljski tandem: ratni reporter Mirza Huskić, snimatelj Behudin Hozo. Gospodin Šaćir nalazi za shodno da “velikom pjesniku” dade pratioca, i tu se, lijep kao slika, pojavljuje uzor našeg bosanskog vojnika, specijalac Hamo Džanić.

Ekipu uljepšava, uz Hamu, i gospođa Sabija M., Sarajka, izbjeglica iz Goražda. Njeni su roditelji, Suljo i Ajša Delić, preživjeli klanje na višegradskom mostu, nakon šest dana i šest noćiju pješačenja obreli se negdje oko Olova. Sada se nalaze u nekom izbjegličkom logoru u Zenici. Kamera će bilježiti susret iz smrti pobjeglih roditelja s kćerkom. Čuli su jedni za druge prije pet mjeseci, nisu se vidjeli godinu i po dana.

PROČITAJTE I...

 „Moram naglasiti da su građani BiH u Norveškoj u ozbiljnom i akutnom stanju asimilacije. Nemojte da se uljuljkate u to što se u Norveškoj govori da smo najbolje integrisana grupa. To je asimilacija. Ljudi dolaze u ambasadu, mijenjanju imena i prezimena. Znam to, ja potpisujem te papire“, upozorio je ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!