Abdulah Sidran: In Memoriam Melika Salihbeg Bosnawi (1945–2017)

Otišao sam prije nekoliko sedmica da je obiđem, kao hastu kojoj eksperti odbrajaju posljednje dane života, poveo sa sobom i suprugu i ponio dvije svoje knjige na poklon kako se ne bi baš i izvana vidjelo da se ne radi o sastanku nego o rastanku, i da se više nećemo licem u lice gledati, za ovog ovdje života. U nje se lice bilo podmladilo

PIŠE: Abdulah Sidran

Kada sam 1975. godine objavio poemu Čega smo zbir, samo je dvoje ljudi znalo šta znače i na koga se odnose dva slovceta posvete ispod naslova: M. S. Uz oproštaj od nje, prvi put ovdje kazujem: bili su to inicijali pjesnikinje Melike Salihbegović, s kojom sam u neobičnom prijateljstvu proveo punih pedeset godina. Ko je Meliku imalo poznavao, znao je da je prijateljstvo s njom – veliki posao, odgovornost, misija, nešto poput dragocjene bašče pune rijetkih, endemskih biljaka, i da tu golemu bašču bezbrojnog šarenog raslinja valja brižno njegovati ako se žele osjetiti i razumjeti sve njene boje i mirisi.

Zajedno smo tih godina uređivali njenu knjigu minijaturnih poetsko-filozofskih proza pod naslovom Kaze, dok su se pokraj nas, na podu, u njenom stanu na Otesu, igrali njen Amir i moja Miranda, nijedno starije od 7-8 godina. Učio sam od Melike. Smatralo se da sam već formirana pjesnička figura, ali su se moje manjkavosti u obrazovanju najsnažnije pokazivale u nerazumijevanju moderne likovne umjetnosti i savremene evropske filozofije. Tom me stazom Melika vodila za ruku veoma brižno, onako kako učiteljice vode svoje klecave prvačiće na izlete u šume oko grada. Lamija je poznavala više i razumijevala bolje od mnogih naših kolega “egzistencijalista” i nisam dobio niti jedan od naših verbalnih duela na tu temu. Bachelard? O, divni, prekrasni Bachelard! Za njega ni čuo ne bih da ne bijaše poznanstva i druženja s Melikom.

Nije mi tih godina govorila o svom porijeklu od konjičkih Prohića, po majci, ni bliskom srodstvu s briljantnim mladim filozofom prof. dr. Kasimom Prohićem, za kojim smo mi, studenti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koračali i u koga smo gledali kao u neko mlado antičko božanstvo.

Predsjednik ondašnjeg Udruženja književnika – umjesto da napravi javne demonstracije! – povodom hapšenja i suđenja grupi muslimanskih intelektualaca 1983. godine, dao je staljinsku izjavu: “Što se nas tiče, neka im dadnu po sto godina robije!” – i to je šutke otrpjelo spisateljsko članstvo, bez ijedne jedine ni javno ni nejavno izgovorene riječi neslaganja. A otkud u sudnici, među posmatračima, i mladi pjesnik Sidran, opet je znalo samo dvoje, on i jedna od žena s optuženičke klupe: Melika. Nije bilo lahko ući u sudnicu, sve je to bilo podređeno misterioznoj svrsi jednog po društvo, državu i vlast kompromitirajućeg montiranog procesa – ali sam našao način da preko jednog sudskog administratora tu propusnicu dobijem i suđenje pratim svakodnevno, sve osim posljednjeg dana, kada se izricala presuda. Saslušavši dan ranije završne riječi odbrane (fenomenalni Rajko Danilović!), smatrao sam da ne postoji ni teorijska mogućnost ikakvog kažnjavanja ikoga od optuženih. A ono!? Preko stotinu godina robije za desetak ljudi bez krivice, zbog onoga što misle i pišu, ili eventualno kazuju jedni drugima.

Njen mučenički i herojski život poslije robije, s koje nije puštena ničijom miloštom ni pameću, nego vlastitom borbom i nepopustljivošću, nakon višemjesečnog totalnog štrajka glađu, nezamislive patnje i svirepa mučenja maloljetnog sina – u istrazi o predmetu s kojim on nije mogao imati nikakve veze – nisu ni stotim dijelom obuhvaćeni poezijom, romanima, pozorišnim i eksperimentalnim komadima koje je sve ove godine pisala Melika. Da li će sin Amir Knežević, koji je svoje znanje više jezika, a bez domaćeg redovnog školovanja, stekao u Londonu i drugim svjetskim gradovima, u kojima je živio i boravio ne kao “guzonjin sin” nego kao nahoče i siromah bez igdje ikoga – moći, htjeti, uspjeti, napisati svoju porodičnu historiju, nije nam dato da znamo. Možemo se samo nadati, Bogu moliti. Samo djeliće te povijesti znam – a nad svakim mora zavriskati cijelo ljudsko biće.

Dvije bi mi stranice, tri ili četiri stupca ovdje trebala da pobrojim književno, prevodilačko i teatarsko-eksperimentalno djelo Melike Salihbeg Bosnawi. Ono je ostalo nepročitano. Kružilo je rukama desetak najbližih znalaca i prijatelja i njen osjećaj marginaliziranosti, zanemarenosti, bojkota, izolacije, neprihvatanja – bio je potpuno razumljiv i opravdan.

Otišao sam prije nekoliko sedmica da je obiđem, kao hastu kojoj eksperti odbrajaju posljednje dane života, poveo sa sobom i suprugu i ponio dvije svoje knjige na poklon kako se ne bi baš i izvana vidjelo da se ne radi o sastanku nego o rastanku, i da se više nećemo licem u lice gledati, za ovog ovdje života. U nje se lice bilo podmladilo, onaj koji ne bi znao da ima 72 godine ne bi joj po licu mogao “dati” više od 52. Glas zvonak, snažan. Misao bistra, oštra, nepokolebiva. Ustala da nas isprati do izlaznih vrata. Upozorava nas, kao majka kad djecu ispraća u školu: “Nemojte ljudima kazivati da mi je loše. Ja se radujem što odlazim svom Allahu, ja nestrpljivo čekam taj čas! Zar ne vidite da sam sretna!?”

Sišli smo u noćna svjetla i gužvu Ferhadije i koračali šuteći. U Jelićevoj, u polutami, kuda se presijeca na Ulicu M. M. Bašeskije i tramvajsku stanicu, zagrlimo se moja žena i ja i neobično dugo ostanemo u čvrstom zagrljaju.

 

ČEGA SMO ZBIR

za M. S.

Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao

ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
sama. Sad: nas je dvoje! Biva ovo blago
neko godišnje doba, ruka tek mehko drhturi
dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,
pomalo bivšu.

Otuda možda i nešto jeze u glasu mujezina:
koliko da podsjeti nas: traje neimaština,
i mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
tu tačku, taj u nebu ponor: kad put i cilj
mu bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
zato dalje, drúgo nenadana.

Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva

se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,

i moje je da je grijem, ne osvrćuć se:
naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
troma tijela, trgovine puneć i prazneć,
natrag, gdje – pogledaj! – stopio se led,
na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
ruku da ti grijem.

Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna

dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega

grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
prh i leprš u ušima šumi. – Golubica ona
tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao
da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja – ti
i ja – čega smo zbir? Združene, dvije samoće – šta
čine?

Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li

to: o budućim danima po sjećanju govoriti?
O šetnjama drugim i davnim, kada ruka se
drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje
čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
i njegova zima naših je duša godišnje doba.

Ne raduje njega to što sve na licima našim

piše. Ali – kuda se jaki od zime sklanjaju,
kad dođe? Ljubav kad sine – kamo okreću lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva…

Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je

hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva
i blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u
isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?

Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše

protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam
zasipa budući snijeg! Ljubljene do jučer,
od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,
tako sami i tako slični. Mnoge se još samoće bliže,
i isti dani, gusti, hermetični.

(1974)

 

 

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Fatima 27.08.2017.

    Meni je jasno da ju je Udruženje književnika onog režima ostavilo, tj. prepustilo na milost i nemilost režima, ali to da je njena usamljenost i zanemarenost nastavila do njene smrti – što se najbolje moglo vidjeti na njenoj skromnoj dženazi i još tužnijem ženskom tevhidu – govori dovoljno o vrijednostima naše današnje “intelektualne elite” – ako takvo što uopće više i postoji. Gospodinu Sidranu svaka čast za smjelo priznavanje počasti i izražavanje prijateljstva sa ovom izvanrednom gospođom koja je bila trn u oku prošlom režimu iz jednih razloga, a iz drugih gospodi iz ovog režima.

    Neka joj Uzvišeni na Onom svijetu nadoknadi za sve teškoće koje je pretrpjela od ljudi na Ovom.

    Odgovori
  • Amir Knežević 29.08.2017.

    Jednu stvar moram ispraviti. Sidran je napisao ”i to je šutke otrpjelo spisateljsko članstvo, bez ijedne jedine ni javno ni nejavno izgovorene riječi neslaganja.” što nije tačno. Jedan pjesnik jeste imao hrabrosti da ustane i pobuni se, a to je bio Hamdija Demirović.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!