Abdulah Sidran, ratni putopisi (7): O Vahidu i kismetu

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Sada razabirem: kod čuvenog Švabe, na IKM-u (isturenom komandnom mjestu), među ostalima koji mole za pomoć – u nafti, ja u čemu drugome!? – bijahu tri bosanska vojnika opasnoga izgleda, a jedan od njih, s crvenom francuzicom na glavi, govorio je sa Švabom polušapatom, jedva da se išta moglo razumjeti. Plavokos vojnik, do mene, ne htjede da odgovori ni na pitanje odakle su.

Čudim se: ako je riječ o diverzantskoj grupi, koja ide u važnu i opasnu akciju – kako je moguće da nemaju nafte, ili papir-komandu po kojoj bi im se nafta morala dati? Zašto za njih ne interveniše neko iz Sarajeva? Ima ih dvadesetak, svi djeluju kao žestoki, zajebani borci. Ako se ne radi o diverzantskoj grupi, nego o ekipi koja dobro poznaje teren i za potrebe Armije RBiH prevozi važan materijal, tamo gdje treba – pitanja svejedno ostaju ista. Vidim, a šutim – jer uzdam se u Švabinu promićurnost – da se ovdje mogu jednim potezom obaviti dva posla: ako pjesnikova ekipa dobije potrebnu naftu, ukrca se u kamion s ovim tajnovitim momcima – u jednom je kanisteru nafte riješen i njihov i naš problem.

Ako kadgod, u miru, zaakšamlučim sa Švabom, saznat ću istinu. Za sada, znam da se ukrcavam u kabinu, kod vozača – to je onaj sa crvenom beretkom – pomiče se ka njegovom sjedištu neka mlada ženska, ne vidim joj lice. Može još ući i gospođa Sabija, samo valja biti oprezan s desnim vratima. Upoznajemo se, u mraku, čujem ime Vahid, ne čujem prezime, a za žensku shvatim da je Vahidova rodica, treba u Pazarić da obiđe sestru.

Krećemo, put Igmana. – Koliko ću još puta napominjati čitaocu da se vozila po slobodnoj Bosni kreću uglavnom noću, da se sačekuje noć ili magla kako bi se što bezbjednije prošle dionice – uvijek je to komad puta dug 200, 300, 400 metara. – Po kojima tuku četničkoustaška bratska oruđa? Putevi su šumski, austrougarski. Rijetka mjesta na kojima je moguć mimohod. Sve motorizovano, što se ovih mjeseci kreće tim putevima, stajat će mrtvo i besposleno čim se uhvati blato i zapada prvi snijeg.

U kabini traje Vahidov monolog. Ima priču, ima stav, ima humor. Sasvim urijetko, upadam s ponekim pitanjcem. (Prava je šteta što ovu dionicu putopisa ne piše bosanski patriot Marko Vešović, to je njegov “štof” i tu fale njegove spisateljske “makaze”.) Helem, Vahid je makaš, iz sela Kukavice, kod Rogatice, stanovnik Goražda, sad radi “logistiku”.

Došao je iz Njemačke, dovukao kamion, nije profesionalni vozač, u “onoj” vojsci bio vojni policajac, ima neke saobraćajne papire. Pjevao narodnjake. Prvi glas Podrinja, 1974. Hanka Paldum ga zvala u Sarajevo da pravi karijeru. Došao u Sarajevo – ali se Hanki nije javljao. “Da sam je sreo onako, ne bi mi mrsko, al’ da je tražim – neću.” “Čudo nisi ostao u Sarajevu?” “Ostao bih ja, al’ nisam htio da se ženim. Koju god sam curu imao, vodi me materi – da me ko biva upozna. Kod jedne – imala gore kuću, više Čaršije, a draga mi bila, možda bih se i oženio – krenem na to upoznavanje. A u nas su ti, seljaka, cipele vazda šuplje. Izujem ih ispod basamaka, popnemo se gore, pogledam za sobom – sve mi ostali tragovi nogu, mokre čarape, jebeš ga. Prisjede mi onaj sok, otrpim nekako, i odlučim da prekinem.” A ni po čemu Vahid nije seljak, to je u njegovome pripovjedačkom talentu naprosto stilska figura, humorni detalj koji naznačava superioran karakter. Ogadili mu se Čengići. Ne žali što je u rat ušao tako kako je ušao. Ponosi se svojim Kukavičanima, dobro se tuku, oko Goražda. Mnogo ih je izginulo, ali se tuku, i ne misle stati dok Romaniju ne oslobode.

Vozi lahko, pjevajući – kad ne priča. Pričajući, kad ne pjeva. (Prisjećam se jednog Andrićevog zapisa iz Znakova pored puta, gdje tvrdi – i po mome iskustvu apsolutno tačno – kako je najbrži put da upoznamo karakter nekog čovjeka, sjediti do njega pola sahata dok vozi auto.)

Upali farove da nam bolje pokaže kritičnu dionicu, tu PAM i PAT ne prestaju da rade. Halal ti vjera, Vahide. A pred kamion stao, prilazi kabini, nudi flašu da iz nje potegnemo – nekakav čovjek u civilu. Sav se trese.

Šta je bilo?

On dolazi iz suprotnoga smjera. Prošao je zajebano mjesto, pucalo je po karoseriji, živ je i zdrav i sretan. To što sada drhti jeste onaj strah sa zadrškom, naknadna fiziološka reakcija. “Hajd’ živjeli!” “Hajd’ živio!” “Sretno!” “Sretno!”

Sasvim je čudno to što ne osjećamo nikakva straha. Valjda je u našeg čovjeka – i kada nije religijski odgojen – duboko usađena vjera u kismet, sudbinu. Ako se u nju vjeruje, strah biva izlišan. A vjerovati u kismet – nije li to opet temeljni osnov cjelokupnog vjerovanja, i vjere, i kada se ne pridržavamo njenih zadatih propisa i pravila? Nisu li – u tome smislu, i na taj način – Sarajlije najreligiozniji ljudi na svijetu?

PROČITAJTE I...

Učio sam djecu u mektebu, akšam i jacija bili su redovni da se klanjaju u džematu. Petkom, da bismo džumu klanjali, ja sam na poslu uzimao pauzu za ručak da stignemo sve. Ramazan kada dođe uzimao sam odmor da bismo sve uspjeli, jer sam smatrao da je ljudima potrebno da imaju mjesto gdje će se okupljati, družiti i razgovarati. Kada smo mi otplatili prostor koji smo kupili 2009. godine, pojavila se želja džematlija da imaju stalnog imama. Tako sam ja 2015. godine počeo raditi zvanično kao imam džemata Pinellas Park. Svi smo zajedno uspjeli da izgradimo džemat. Džematlije su ključ uspjeha”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!