A onda se udarim šakom u glavu, sebi nešto opsujem

Sjedim i razmišljam o svim niskostima i predrasudama koje su me pratile kroz život. Sjećam se svog rasizma i svoje ksenofobije, pljuvanja na češke šatore, smijanja dok su maltretirali “šiptare” u JNA, gnušanja zbog dolaska prvih Kineza u Sarajevo, izbjegavanja da u metrou sjednem pored crnaca i Meksikanaca

Ne mogu se sjetiti kada sam prvi put upoznao nekog stranca. Bilo je to vjerovatno na moru dok sam se brčkao u plićaku s ostalom djecom iz raznih evropskih zemalja. Kako nismo mogli komunicirati svojim maternjim jezicima, prvo se objašnjavalo rukama. Kasnije se sklepalo nešto riječi iz svakog jezika, napravila se neka internacionalna varijanta i savršeno smo se razumjeli. Prevladavale su njemačke riječi, bilo je nešto engleskih, jezik nam i nije bio toliko bitan koliko akcija koja se dešavala, igračke koje su se koristile, dušeci koji su se napuhivali, rakovi koji su se vadili iz plićaka, kule od pijeska koje su rušili valovi, paštete mazane po kruhu, sladoled koji bi ispao ispred slastičarne, suze koje su oblivale lice nekog nepravedno zapostavljenog u igri.

Sutradan bi mama pravila palačinke koje nam je servirala na stolu ispred pansiona, a pridružio bi nam se i stari Nijemac i s nama uglas vikao: “Pa-la-čin-ke!” Ipak sam se pitao otkud Nijemci kod nas na moru kada smo ih potukli u svim filmovima. Jedne se godine na Lopudu pojavio i jedan crnac, što me je zaista zbunilo. Pitao sam mamu: “Kako je ovaj čiko ovoliko pocrnio?”

Dosta godina poslije, kampiralo se s rajom. A kamp k'o kamp, vazda pun Čeha i njihovih zavrzlama – prikolica i šatora, raznobojnih kupaćih kostima obješenih na sve strane. Nismo ih voljeli, ustvari, mrzili smo ih jer su bili drugačiji od civiliziranih Nijemaca, Holanđana i Engleza koji su uglavnom spavali po hotelima. Bili su nekako jadni i čemerni, pržili su se na plaži po cijeli dan u svojim jeftinim plastičnim sandalama, jeli samo krompire koje su u vrećama donosili na krovovima svojih škodā u raspadanju, tu i tamo imali novaca za sladoled, a rijetko kad bi cijela familija imala love da ode u kino i gleda neki od seksi filmova koji su kod njih bili zabranjeni. Nismo pokušavali da se s njima sprijateljimo, ustvari, željeli smo da se što prije pokupe i vrate u svoju primitivnu i zaostalu zemlju. Usred noći bi se neko hrabar i dovoljno pijan popišao na njihov šator, što bi se zatim uz smijeh danima prepričavalo.

Naravno, stvari nisu bile jednostavne. Bilo je tu i lijepih Čehinja (vjerovatno i Slovakinja, ali sve smo ih trpali pod Čehinje), pa su se pred romantikom predrasude gurale ustranu. Svako bi izabrao svoju Čehinju, kupio joj sladoled, možda i Coca-Colu, i krenula bi priča. Poslije bi se, eventualno, ljubakalo na nekoj klupi u mraku, otišlo na plažu, a sutradan noga u dupe.

Sjećam se k'o jučer kada je za vrijeme Olimpijade neki konobar pokušao olešiti Kirka Douglasa tražeći mu neku basnoslovnu sumu za jedan obični viski. Kirk k'o Kirk, nije bio budala. Iako je imao novaca, zašto bi Kirk ispao magarac pa platio viski u nekoj pripizdini skuplje nego usred Hollywooda?! Konobar je kontao da ovaj pare bere s grane, nije razmišljao o tome da je možda Kirk imao teških momenata u životu, kad nije imao love, i sigurno ju je znao cijeniti više nego naš konobar.

A onda bi se opet na ulici pojavio neki crnac, vjerovatno neki nesvrstani student iz Somalije ili Sudana, hodao sam samcijat ulicom i kupio poglede prolaznika. Nijedna djevojka ne bi se usudila prošetati s njim ulicom, a ako bi se to slučajno desilo, sutra bi sve brujalo o tome, jadna cura fasovala bi sve pogrdne izraze koji bi se mogli izgovoriti. Ako bi to došlo do ušiju njenih roditelja, nastala bi porodična drama s nesagledivim posljedicama.

Pravi stranci stigli su tek u ratu. Nisu to bili “glupi” turisti već ljudi s internacionalnim reputacijama. Bacali bismo im se pod noge, naša servilnost nadilazila je granice ukusa. Moglo se od njih izbiti nekih cigara, pokušati dokazati da smo i mi civilizirani i da nismo primitivci s naslovnih strana svjetskih časopisa kakvim su nas obično predstavljali. Nije bilo bitno ko je ko i odakle je, naša dužnost bila je da budemo prema njima susretljivi i ponizni, iako nismo imali pojma zašto su tu i šta rade. Biti pozvan na večeru u neki restoran zatvorenog tipa, koji je služio isključivo strancima, za nas jadnike bila je naučna fantastika. Neki su se uštelili u tome, dobili dobre poslove kod stranaca, pa su i oni postali posebni, dobivali visoko mjesto u društvu koje im inače nije bilo namijenjeno.

I tako, sjedim i razmišljam o svim niskostima i predrasudama koje su me pratile kroz život. Sjećam se svog rasizma i svoje ksenofobije (prema “gorima” od sebe), pljuvanja na češke šatore, smijanja dok su maltretirali “šiptare” u JNA, gnušanja zbog dolaska prvih Kineza u Sarajevo, izbjegavanja da u metrou sjednem pored crnaca i Meksikanaca i sličnih stvari kojih ranije nisam bio svjestan. Dug sam put prošao, milion je godina protutnjalo, a demoni iznutra još tu i tamo iskaču. A onda se udarim šakom u glavu, sebi nešto opsujem, u nevjerici stanem i posmatram neku tačku kao da će se ta tačka pretvoriti u gumicu i izbrisati svu prljavštinu prošlosti koje se tako mnogo stidim.

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!