A gdje je sarajevska Susan Sontag?

Bilo bi lijepo vidjeti naše umjetnike kako odlaze u posjetu nekom od gradova koji stenju pod nesmiljenim udarcima ratnog biča. Recimo Damasku, koji je znatno više od Sarajeva prijestolnica kulture i nauke i čiji doprinos civilizaciji znatno nadilazi urbanističku bliskost bogomolja. Takvim bi činom kulturno Sarajevo pokazalo da dostojno nosi teret svog povijesnog iskustva te da Zubin Mehta u Vijećnici nije uzalud izmahivao svojim štapićem

Okončanje Hladnog rata probudilo je, prije svega u Evropi, skoro jednoglasan optimizam koji je trebao poželjeti dobrodošlicu 21. stoljeću. No da je taj optimizam ipak bio neutemeljen, grubo je pokazalo proljeće 1992. godine, kada je Evropa vraćena u srednji vijek. Tada je, naime, otpočela srpska opsada glavnog grada Bosne i Hercegovine, operacija čiji su vojni ciljevi ostali u sjeni političkih i ideoloških. Njome je trebalo demoralizirati, pa i poniziti stanovnike Sarajeva kako bi oni kao politički subjekt odustali od ideje o slobodnoj, suverenoj i demokratskoj zemlji. A da je takav ishod bio postignut u Sarajevu, s ostatkom zemlje išlo bi veoma lahko.

Premda je mudro bježati od idealizacija i pojednostavljenja, kakvima su rat u Bosni i Hercegovini pa i opsada Sarajeva izdašno prekriveni, odbrana teze da se u Sarajevu tokom rata branila sama suština civilizacije i slobode ne zahtijeva skoro nikakav napor. Tu tezu brane činjenice o opsadi, a svaka naknadna idealizacija i retoričko prenaglašavanje mogu joj samo odmoći.

Da pitanje odbrane Sarajeva svojim značajem nadrasta okvire samoga glavnog grada, pa i države, te da je tu riječ o odbrani temeljnih civilizacijskih tekovina, za koje su od 1939. do 1945. godine prolivene rijeke krvi, još tokom opsade shvatili su mnogi umjetnici i ljudi od duha širom svijeta, pa i oni čija važnost ostaje u okvirima estrade.

Dugačka je lista onih koji su se solidarizirali s patnjom Sarajeva, svejedno da li su to učinili s nekoliko riječi podrške u kakvom intervjuu ili stvaranjem djela trajne vrijednosti posvećenog opsadi grada, kao što je učinio Belgijanac Hermann Huppen, jedan od najuglednijih autora stripa na svijetu, sa svojim stripom Sarajevo Tango, objavljenim 1995. godine, ratni dopisnik Michael Nicholson sa svojom knjigom Natašina priča, po kojoj je kasnije snimljen film Dobrodošli u Sarajevo, ili Josif Brodski, koji je jednu svoju pjesmu posvetio ratu u Bosni i Hercegovini.

Legenda Woodstocka pjeva “Sarajevo, ljubavi moja”

Kraća je, ali još većeg poštovanja dostojna lista onih umjetnika i intelektualaca koji su se odvažili posjetiti opsjednuti grad. Skoro je degutantno i deplasirano navoditi uobičajenu frazu da su tom prilikom rizikovali vlastite živote, jer bismo ih njome na neki način sveli do razine običnih avanturista. A to su bili ljudi koji su smatrali da moraju doći ondje gdje se rješavaju pitanja važnija od života i smrti, a prije svega pitanje slobode.

Na toj listi nalaze se ljudi različitih profila. Bianca Jagger, nikaragvanska aktivistica i borac za ljudska prava i bivša supruga popularnog engleskog pjevača Micka Jaggera, posjetila je Sarajevo i redakciju Oslobođenja u februaru 1993. godine, a već u aprilu iste godine dolaze Susan Sontag i Joan Baez.

Susan Sontag je, između ostalog, režirala Beckettovog Godoa za publiku u opsjednutom gradu, a pjesma Sarajevo, ljubavi moja u izvedbi Joan Baez ugrađena je već u mitologiju ovog grada. Prvi filmski festival održan je u oktobru 1993. godine, a ogromnu podršku pružila mu je britanska glumica Vanessa Redgrave, koja je prije toga također posjetila Sarajevo.

Tokom 1993. godine u grad stiže i frontman benda U2 Bono Vox i u FIS-u dočekuje 1994. godinu, koja u junu donosi jedan od epskih događaja – u zapaljenoj zgradi Vijećnice održan je koncert na kojem je pjevao jedan od najslavnijih tenora današnjice José Carreras, a dirigent je bio ništa manje nego čuveni Zubin Mehta. Iduće, 1995. godine, Bono Vox s Brianom Enoom snima singl Miss Sarajevo, koji izbija na vrhove top-lista u mnogim evropskim zemljama. Bernard-Henri Lévy, George Soros i mnoga druga poznata lica današnjice nalaze se također na ovoj listi koju Sarajevo nikada ne bi smjelo zaboraviti.

Nakon završetka rata, fascinacija Sarajevom trajala je još neko vrijeme, a potom se, sasvim razumljivo, pažnja svjetske javnosti usmjeravala ka drugim, aktivnim žarištima. A Sarajevo je, odnosno onaj njegov dio koji se bavi kulturom i umjetnošću, nastavilo živjeti na plamičcima stare slave, redovito podsjećajući i sebe i druge na obljetnice dolaska nekog od naprijed pobrojanih, ujedno ostajući gluho i nijemo za patnje drugih, kojih nije da nije bilo. Haris Pašović, Dino Mustafić, Danis Tanović, samo su neki od onih koji su spremni u svakom času pohvaliti se svojim prijateljstvom s Levyjem, Sontag, Voxom itd., no nikom od njih nije palo na pamet da i sami odigraju ulogu svojih prijatelja i kao kulturni djelatnici posjete Kabul, Bagdad, Gazu, Tripoli, Mariupol, Damask…

Naravno, bilo bi i više nego nepravedno ovu optužbu za odsustvo empatije natovariti na pleća samo pobrojanima, riječ je o sindromu opsjednutosti vlastitim habitusom koji je zahvatio mnogo veći broj ljudi. Šta tačno leži u temeljima takvog društvenog i povijesnog egocentrizma, teško je precizno odrediti. Savršeno je razumljivo da je iskustvo sarajevske opsade ne samo teško već i na neki način zavodljivo, pa onaj ko baštini takvo iskustvo sebe smatra u neku ruku posebnijim. Ali barem bi to kulturno i umjetničko Sarajevo moralo razumjeti imperativ da se tom duhu, koji je pažnju svijeta usmjeravao ka trogodišnjoj opsadi grada, omogući da i dalje živi i djeluje. Drugi etički imperativ nalaže da Sarajevo uzvrati empatijom barem u istoj mjeri u kojoj ju je primilo.

Kome je dirigirao Zubin Mehta?

Možda će nekome obilježavanje obljetnica dolaska Sontag ili Carrerasa u Sarajevo ili snimanje filma po Levyjevom scenariju izgledati kao ispunjavanje te etičke obaveze, ali stvari nisu baš tako jednostavne. Štaviše, time ne samo da se estradizira vlastita kulturna i umjetnička pozicija već se reducira humanistička dimenzija svake od posjeta ratnom Sarajevo i svodi ih se skoro na socijalni egzibicionizam. Empatija primljena u časovima muke ne zahtijeva uzvraćanje zahvalnosti onome ko je bio empatičan, već od njenog primaoca zahtijeva sposobnost da osjeti tuđu patnju makar na simboličkoj razini, onoliko koliko su Sontag, Vox, Carreras, Baez svojim dolaskom suosjećali s patnjom Sarajeva.

Bilo bi lijepo vidjeti ovdašnje umjetnike kako odlaze u posjetu nekom od gradova koji stenju pod nesmiljenim udarcima ratnog biča. Recimo Damasku, koji je znatno više od Sarajeva prijestolnica kulture i nauke i čiji doprinos civilizaciji znatno nadilazi urbanističku bliskost bogomolja. Takvim bi činom kulturno Sarajevo pokazalo da dostojno nosi teret svog povijesnog iskustva, ali i da je punopravan dio svijeta, te da Zubin Mehta u sarajevskoj Vijećnici nije tek uzalud izmahivao svojim štapićem, već da je dirigirao čitavom svijetu, odnosno barem onom njegovom dijelu koji ni u ruševinama ne zaboravlja na vrijednost slobode.

A još ljepše od toga bilo bi vidjeti, uz prihvatanje primjedbi za prevelik idealistički naboj takve misli, skupinu umjetnika iz cijele Bosne i Hercegovine kako odlaze u posjetu nekom od današnjih sarajeva, kakvih u ovoj ili onoj formi ima od Libije, preko Palestine, Sirije i Iraka, pa do Ukrajine. Takav čin umjetnika i kulturnih radnika koji istovremeno baštine i različitosti i sličnosti zasigurno ne bi donio nikakvo rješenje u bilo kojem konfliktu, ali bi barem nekome udahnuo nadu i vjeru da duh može i živjeti i onda kada mu se sve protivi. A takva nada i takva vjera nisu bezvrijedan dar nikome, a pogotovo ne onome koga pritišće očaj.

 

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!