8372

“Znate li da su ubili i bebu koja nije živjela ni cijeli jedan dan? Znate li da je to najmlađa žrtva? Ta beba Have i Hajrudina Muhića, rođena u bazi holandskog UNPROFOR-a u Potočarima u noći između 12. i 13. jula! Ne želim da se samo 11. jula priča o Srebrenici. Slabo se ko obazire na nas. Dođu 11. jula, slikaju se i odoše. Pa, od jednog su mi brata ubili sina i od drugog brata jednog sina. A taj je sin bio teško bolestan, ni pričati nije znao. Njega još nismo našli.”

Foto: Velija HASANBEGOVIĆ

U operaciji Vojske Republike Srpske “Krivaja 95” u julu 1995. godine, prema presudama Haškog tribunala, pogubljeno je više od 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice i okolnih mjesta, a protjerano oko 30 hiljada žena i djece. Grad Srebrenicu jedinice VRS-a, pod komandom generala Ratka Mladića, zauzele su 11. jula. U bijegu pred srpskom vojskom i stanovnici iz do tad opkoljenog grada krenuli su prema Potočarima u nadi da će ih u svojoj bazi zaštiti holandski vojnici iz sastava UNPROFOR-a. Nada o zaštiti UN-a pokazala se neutemeljenom.

Dokazuju to hiljade mezara u Memorijalnom centru Potočari, otvorenom 2003. godine. Preko puta mezarja, na mjestu nekadašnje holandske baze, sada je spomen-soba. Izložene su fotografije s ekshumacija žrtava iz masovnih grobnica, uramljeni paragrafi presude Međunarodnog suda pravde od februara 2007. godine, u kojima piše da je „dokazano da su organi vlasti RS-a u i oko Srebrenice počinile genocid s posebnom namjerom da se uništi grupa Muslimana Bosne i Hercegovine“. U centralnom su dijelu spomen-sobe stalna postavka priče o 20 Srebreničana. Uz njihove fotografije prikazani su lični predmeti pronađeni uz njih u grobnicama.

Izložene su naočale Bekira Salihovića, češalj Šemse Sildžića, tabakera Alije Zukića, gravirani džepni sat s rupom od metka koji je pripadao Seadu Hodžiću… Kraj fotografije ubijenog Hakije Hasanovića piše da je njegovo tijelo pronađeno u masovnoj grobnici Laze-Grbavci kod Zvornika, a kraj tijela i „trokut hamajlija“. Hamajlija je također jedan od „eksponata“. „Hakija je bio blago zaostao. Nezir, Mušija i Hakija Hasanović 11. jula krenuli su zajedno prema Potočarima. Iscrpljeni, roditelji su zaspali. Kad su se probudili, Hakije nije bilo. Tražeći sina, Mušija je srela Ratka Mladića. Nakon što mu je objasnila da je Hakija nesposoban za vojnu službu, Mladić joj je kratko odgovorio: „Bio je nesposoban do danas!“

Posmrtni ostaci žrtava operacije „Krivaja 1995“ u proteklim dvjema decenijama pronalaženi su u masovnim grobnicama Kozluk-Zvornik, Hodžići-Zvornik, Nova Kasaba-Vlasenica, Laze-Grbavci (Zvornik), Kamenica-Bratunac, Zeleni Jadar-Srebrenica, Čančari-Kamenica (Zvornik), Pilica (Zvornik)… I nakon dvadeset godina suza, roditeljska sjećanja ne blijede, ondje gdje ona žive, svaki je dan 11. juli 1995. godine.

Hajra Ćatić nema o čemu razgovarati s ljudima koji nisu nikog svog izgubili u ratu.

“Ne mogu slušati kad neki govore kako je ovaj kupio ovo, onaj ono. Nevažne su to stvari. Boga mi, ja samo o Nini pričam. Nekad pomislim da će moj živi sin, ovaj stariji što je u Švedskoj, postati ljubomoran što samo o Nini pričam. Ali šta ću? Moram pričati i moram se nadati da ću makar mali Ninin prst pronaći. Eto, sad ta pronađena vilica. Je li njegova? Ne znam… Daj Bože da jeste. Bojim se da ću se opet razočarati. Tako sam i do sad. Dođe 11. juli i pomislim i ja ću svog Ninu ukopati i moći mu na mezaru Fatihu proučiti. Ništa, Boga mi, prođe tako dvadeset godina, a još ne znam gdje su Ninine kosti.”

Srebreničanin Nihad Nino Ćatić, novinar, pjesnik i radioamater u julu 1995. godine, kad je posljednji put živ viđen, imao je 26 godina. Ranjen je nakon što su 11. jula prije 20 godina pripadnici Vojske Republike Srpske zauzeli Srebrenicu, tada zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija. Ni Rezolucija UN-a ni pripadnici holandskog bataljona u sastavu UNPROFOR-a nisu zaštitili Ninu Ćatića ni ostalih 8.371 Bošnjaka čiji je nestanak prijavljen. Prvi posmrtni ostaci žrtava masovnog zločina kojeg je počinila Vojska RS-a, a kojeg međunarodni sudovi u više navrata ocijeniše genocidom, pronađene su po okončanju rata i dosad je u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima ukopano 6.241 žrtva. Posmrtni su ostaci uglavnom otkrivani u masovnim grobnicama. Kako vrijeme odmiče, sve je manje informacija o tome gdje su skriveni ostali ubijeni. Hajra Ćatić predsjednica je “Žena Srebrenice”, jednog od udruženja čije članice dvije decenije neumorno tragaju za kostima svojih sinova, muževa, braće. Njen je muž također poginuo u ovom gradiću.

“Muža sam ukopala. Ostavila sam kraj njega mjesta za Ninu. Nađen mi je muž u masovnoj grobnici u Čančarima. Preko grobnice je bilo nabacano smeće. Bio je kompletan… Sa svim kostima. Ružno je izgovoriti, ali, voljela bih… Da mogu birati, voljela bih i da je Nino u masovnoj grobnici, nego što je ovako dvadeset godina na površini. Mnogo kostiju raznijele su životinje, poplave, potoci, nema šta se nije dešavalo u ovih 20 godina. Očekivala sam da će pronaći više kostiju žrtava, jer nema se šta drugo očekivati nakon toliko vremena”, kaže nam Hajra.

Početkom juna 2015. godine, mjesec prije još jedne kolektivne dženaze u Potočarima, dobila je nadu da će sina ipak pronaći i sahraniti. Na mjestu na kojem je posljednji put živ viđen njen Nino pronađena je jedna vilica. Otkrivena je uz Bokčin Potok, kod srebreničkog naselja Bočim. Ovo je područje nedavno drugi put pretraženo nakon što su ga demineri očistili.

“Po kazivanju svjedoka da je dotle nošen moj ranjeni Nino, prije tri godine pretražili smo prvi put Bokčin Potok. Bilo je minirano. Upozoravali su nas, pokazivali mi: ‘Evo, ovo je nagazna mina, ovo je pašteta.’ Džaba sve, ja sam počela razgrtati i prebirati ono lišće da vidim ima li išta. Dalje mi nisu dali zbog mina. U povratku, malo dalje od tog mjesta, našla sam jednu lobanju i, iako sam znala da kršim propise, stavila je u ceker i ponijela. Urađene su kasnije DNK analize. Nije to moj Nino. A, sad ova vilica što je nedavno nađoše… Je li njegova? Daj Bože, daj Bože. Rezultate još čekam”, priča Hajra sve hvatajući svoju bradu objema rukama kao da nam pokazuje šta je to jedna ljudska vilica.

Hajra u svojoj kući u Srebrenici nema mnogo dokaza da su u njoj ikada živjeli njen sin Nihad i muž Junuz. Ima samo jednu njihovu zajedničku fotografiju. Uramljena, visi na zidu. Kao da pokušava popuniti ogromnu prazninu. Tišinu u stanu povremeno prekida Hajra govoreći kako su Ninu svi znali u Srebrenici, kako je bio pun života, svestran, šarmantan, ljepotan.

“Kad smo padom Srebrenice počeli bježati, ništa nisam ponijela. Žao mi je fotografija. I ovo što imam skupila sam od rodbine i komšija kad sam se vratila. Ovu Junuzovu i Nininu, kao zajedničku, sastavila sam od Ninine slike iz vojske i Junuzove iz indeksa. Kažu da vrijeme liječi, ma ne liječi ništa! Kako vrijeme prolazi sve mi je teže, ne može vrijeme izliječiti, pogotovo ovo što se nama desilo. Eto, za Ninu sam i na mezarju ostavila mjesta kraj oca… Ne znam, ne znam… Kad nam već djece nema među živima, trebali smo im brže kosti naći. Mogla je to država davno uraditi, a stranci pogotovo. Al’ k'o da strancima odgovara da ovo što duže traje.”

Informacije o masovnim grobnicama sve se teže dobijaju. Udruženje, na čijem je čelu Hajra Ćatić, obaviješteno je da su Amerikanci dostavili svoje satelitske snimke. To bi, kaže, moglo pomoći da se pronađu posmrtni ostaci žrtava. Od bivših komšija Srba, tvrdi, nema nikakve pomoći.

“Oni neće ništa kazati, a mnogi znaju puno. Jedino je poneko o grobnicama progovarao u Haškom tribunalu da bi dobio manju kaznu. Ostali ne žele ni pričati o onom što se dešavalo nakon pada Srebrenice. Rekoh vam da su mog Ninu svi znali u gradu. Bio je puno vezan za mene. Radila sam u Opštini i on bi, kad krene u školu, svratio meni na posao, pa opet kad se vraća iz škole svrati meni, kobajagi da se napije vode. Često bi ga na stepenicama sreo moj bivši kolega Miloš Nikolić i govorio mi: ‘Hajro, vidio sam ti ljepotana.’ Eh, Miloš je u ratu bio na radiovezama u Bratuncu. Nino je bio radioamater pa bi, kad dođe kući, reci: ‘Mama, i danas nam je Miloš upadao u veze.’”

Kad se poslije rata vratila u Srebrenicu, Hajra je srela svog bivšeg radnog kolegu: “Pošao je da se pozdravi sa mnom, a ja mu odmah: ‘Miloše, šta ste uradili od mog ljepotana?’ On samo okrenu glavu i ode. Jednom mi je Miloševa supruga Danica, fina jedna žena, prišla i reče: ’Joj, Hajro, sve ti nešto hoću da kažem, a ne znam kako bih.'“ Danica je Hajri ispričala da je Crveni krst, nakon što su Bošnjaci protjerani iz Srebrenice, srpske žene slao da čiste napuštene objekte. Danicu je zapalo da čisti hotel “Domavija”.

“Kaže mi Danica da je tamo našla puno papira, uspomena na Ninu. Nino je pisao tekst za pozorišnu predstavu. U ‘Domaviji’ su se pripremali. Nisu je uspjeli izvesti jer je Srebrenica pala. ‘Pa jesi li mi, Danice, išta sačuvala?’, pitam je. ‘Dala bih ti koliko zineš.’ Kaže: ‘Joj, nisam, Hajro, nisam znala da li ćemo se ikad više sresti.’ Eto, kćeri, tako je to”, reče Hajra.

Nakratko zašuti. Mučnu tišinu remete samo otkucaji zidnog sata. Vrijeme je za Nininu majku stalo na 11. julu. Kad i progovori, vraća se u posljednje sate života svog sina. Zna samo da je bio ranjen i da su ga prijatelji ponijeli kroz gudure.

“Zadnji put viđen je, navodno, baš kod Bokčinog Potoka. Nema više živog čovjeka koji bi mog’o reći dokle su ga nosili i gdje je tačno ostavljen. Ti, koji su ga nosili od mjesta na kojem je ranjen, oni su zarobljeni. Viđeni su kasnije u onom magacinu u Kravici kod Bratunca, gdje ih je strijeljano više od hiljadu. Joj, strašan je taj teren gdje je Nino ranjen. Kad sam ono išla prije tri godine, dok je bilo minirano, neopisivo je. Ružan teren dozlaboga i samo jedna mala zaravan tu, mala taman da u nju jedan čovjek može leći… Tu su kasnije našli kosti pet žrtava. Dvojica su identificirana, jedan je naš prvi komšija, Nino se s njim baš družio. Ostala trojica nisu. Ne znam imaju li oni ikog svog živog. Mnoge porodice nisu dočekale da ukopaju svoje. Ko zna hoću li ja”, pita Hajra ponovo se hvatajući za svoju bradu i gledajući prema trpezariji čiji zid krasi slika njenog Nine. Naslikao ga je prijatelj. Baš je tako Nino izgledao, objašnjava majka Hajra, baš takva brada, ta majica, sve isto. A, ništa više nije isto. Ispod Ninine slike veliki je trpezarijski sto sa šest stolica, da svaki član porodice ima svoje mjesto. Hajra je sad sama. Stolnjak uredno ispeglan, stolice poredane – odavno već za ovim stolom niko nije ručao.

Mnoge porodice ubijenih u Srebrenici ne žele pristati na ukop svojih srodnika jer su im pronađene tek po jedna ili dvije kosti. “Nadaju se da će u grobnicama naći još koji dio skeleta. Ja ne bih oklijevala. Kad bih išta našla od svog djeteta, pristala bih na ukop. Eto, ta pronađena vilica, pa ko zna… Možda je… Boga mi, pristala bih na ukop. Naknadno, ako se još šta pronađe od mog Nine, može se dokopati. Ako ne ovog 11. jula, možda…” Hajra nije završila rečenicu. Namrštila se prvi put tokom razgovora. Glas joj više nije jednoličan, prestala je rukom pokazivati svoju donju vilicu i progovorila ljutito: “Znate li da su ubili i bebu koja nije živjela ni cijeli jedan dan? Znate li da je to najmlađa žrtva? Ta beba Have i Hajrudina Muhića, rođena u bazi holandskog UNPROFOR-a u Potočarima u noći između 12. i 13. jula! Ne želim da se samo 11. jula priča o Srebrenici. Slabo se ko obazire na nas. Dođu 11. jula, slikaju se i odoše. Pa, od jednog su mi brata ubili sina i od drugog brata jednog sina. A taj je sin bio teško bolestan, ni pričati nije znao. Njega još nismo našli.”

Razumljiva je Hajrina gorčina. S ostalim majkama koje se još nadaju da će pronaći bar vilicu ili mali prst svojih sinova, Hajra živi u polupustom gradu. Mladih nema na ulicama. Ni Srebreničanke ne znaju hoće li ovdje ostati nakon što pronađu i sahrane ubijenu djecu.

Prethodni članak

Advija, prkosna od sna

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!