Jedna od središnjih tema 202. broja Stava je skandal sa neizdavanjem svjedočanstava učenicima sarajevskih škola zbog naziva jezika kojim djeca govore. Stav donosi članak o tome kako su kantonalne vlasti riješile taj problem, te autorski tekst Halida Bulića.

Treba razumjeti da je ovakva propaganda predviđena za konzumaciju od hrvatskih masa u Bosni i Hercegovini koje su već dobrano zatrovane višedecenijskom propagandom i krajnjom dehumanizacijom Bošnjaka. Ma koliko ovakvi pamfleti i tekstovi bili idiotski u svojoj izvedbi, ma koliko bilo očito da je riječ o najprizemnijoj propagandi u koju mogu povjerovati samo krajnje zatucani ili glupi ljudi, moramo shvatiti svu malignost krajnjih namjera Čovićevih medijskih ekstrema.

Stara narodna poslovica diktira da se ne živi u mjestu gdje nema hafiza i hećima. Postoji i mišljenje uleme kako je dužnost svake zajednice da u svojim redovima ima hafiza Kur’ana. Slijedeći to, drago mi je da sam – nakon povratka hafiza Fidanija u Sarajevo – popunio tu prazninu u Sloveniji, a svakako se nadam da neću dugo ostati sam i da ćemo, ako Bog da, u Sloveniji imati još čuvara Božije Objave

Počelo je kao avantura od najavljenih 60 koncerata u malom teatru. Pokazalo se da je interesiranje bilo mnogo veće pa se sve završilo tu nedavno s 236 nastupa. I plus nam je podario dvostruki CD i LP, a uz to i dokumentarni film – oboje su se na tržištu pojavili sredinom decembra pod nazivom Springsteen on Broadway

Da li “vraćanje sarajevskog duha” znači da treba vratiti Park cara Dušana, Nemanjinu ulicu, Obalu vojvode Putnika, Ulicu Miloša Obilića? Treba li vratiti marksizam, a ukinuti vjeronauku u sarajevskim školama? Hoće li, kad budu vraćali prijeratni duh Sarajeva, iz njega istjerati one koji su u njemu potražili i pronašli spas od progona i poniženja, a vratiti one koji su ga gotovo četiri godine držali pod opsadom, bez struje, vode, grijanja..., one koji su ubijali i Sarajevo i njegove žitelje, jer su i oni činili duh prijeratnog Sarajeva

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

Svi simptomi političke ideologije Naše stranke prisutni su u ovom prilogu Glasa Amerike: insistiranje na nevažnosti ratnih biografija, nipodaštavanje ratnih zasluga, amnestiranje dezerterstva kao karakterne mane, lakonsko tretiranje straha građana od novih sukoba, želja da se skloni fokus s lekcija i pouka agresije i tako dalje. Kao potvrda ovakvom štihu priloga izneseno je još nesmislenih tvrdnji tipa da “oni političari koji često naglašavaju prošlost obično nemaju šta ponuditi građanima u sadašnjosti ili budućnosti”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!