Do sinoć je oko 200 migranata danima i noćima s porodicama boravilo u improviziranom šatorskom naselju na Graničnom prijelazu Maljevac kod Velike Kladuše. Ovim putem oni su pokušavali skrenuti pažnju javnosti na nerješavanje problema nedostatka adekvatnog smještaja, ali i otvaranje graničnog prijelaza preko kojeg bi, nakon prolaska kroz Hrvatsku, bolji život potražili u drugim zemljama Evropske unije. Reporter Stava proveo je nekoliko dana sa njima u Maljevcu.

“U Vogošći nije bilo nekih drugih djelatnosti, nešto malo uslužnih. Vogošća je bila jedno mirno mjesto, spavaonica, nije bila ni uređena ni razvijena, ljudi su svoje potrebe kulture i zabave upražnjavali u Sarajevu. Onda se desi da sve to bude uništeno, pobiju nam toliko ljudi, unište fabrike i sve ispočetka. Zato je nama sad vrijedno svako radno mjesto. Pomažemo koliko možemo u okviru naših nadležnosti. Mi možemo biti prijemčivi, uslužni, da neko ko firmu želi otvoriti dobije sve informacije i završi sve za nekoliko dana. Tako mi radimo. Budemo partneri svim investitorima, maksimalno pomognemo”, kaže načelnik Smajić

Šatila je kamp kojeg je 1949. godine privremeno postavio Crveni križ kako bi smjestio nekoliko stotina palestinskih izbjeglica. Danas, prema različitim procjenama, na ovom području živi između 22 i 40 hiljada ljudi. Libanske vlasti ne kontroliraju kamp, a većina stanovnika ima ograničen pristup stambenom prostoru, struji i vodi. Danas izbjeglice iz Sirije čine više od polovice stanovnika kampa

Na vratima se pojavi mlada, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, ne baš odveć bistre pameti, živi dokaz da nam Njemačka upravo takve velikodušno ostavlja. – Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja, našeg Tuzlaka! To se zove peticija, znate?! Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Federalni parlament da ih malo razdrma?! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade! – A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih razdrma!? – Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih razdrma! Zar to nije lijepo

Prije dvadeset pet godina, 25. oktobra 1993. godine, na Crnoriječkoj visoravni na području općine Ilijaš poginuo je heroj oslobodilačkog rata Nesib Malkić, komandant 210. viteške oslobodilačke brigade, koja će nakon toga nositi njegovo ime. S njim su poginuli i članovi Komande 210. brigade: načelnik Sead Paravlić, Nermin Fočaković, Nevres Šišić i Fikret Andelić. Tužno i bolno odjekivala je vijest leteći od usta do usta, od srca do srca, od grada do grada, usađujući se u duše onih koji su ih znali. A znali su ih svi na ratištima 2. korpusa, jer su oni stizali svugdje: od Zvornika do Doboja, od Brčkog do Olova, od Gradačca do Zavidovića. Ondje gdje su stizali donosili su sigurnost i vjeru u pobjedu

Među najodanije poštovaoce Izetbegovićevog lika i djela treba svrstati članove Rekreativno-biciklističkog kluba “Japod” iz Bihaća, koji već pet godina u znak sjećanja na predsjednika voze biciklistički maraton od Bihaća do Sarajeva. U prostorijama Muzeja “Alija Izetbegović” zatekli smo ih umorne od puta, ali i sretne što su dovršili maraton bez većih problema i poteškoća

Stječe se dojam da je ovo teatarsko ostvarenje premijera uhvatila u toku nedovršenog procesa stvaranja i da će njeno svako naredno igranje donositi određena unapređenja, prije svega, veću uigranost, poboljšanje u tehničkom aspektu te možda čak i precizniju dramaturšku strukturu, za što je svakako neophodna barem sporadična konsultacija s dramaturgom, čiji je poziv odlučno izostavljen iz predstave

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!