Novinari iz Evrope, Afrike i Azije pozvani su u Tursku na obilježavanje godišnjice od neuspjelog vojnog puča prije dvije godine. Te je noći u sukobu pučista pod komandom terorističke organizacije FETÖ, na čijem je čelu Fethullah Gülen, poginula 251 osoba, a ranjeno više od 2.000 hrabrih turskih građana. Povodom druge godišnjice od neuspjelog vojnog udara, u Turskoj je organiziran niz manifestacija kojima se obilježava godišnjica ovog izuzetnog događaja u historiji ne samo Turske već i u historiji demokratije. Centralna manifestacija sjećanja održana je 15. jula u Istanbulu, uz velike mjere sigurnosti, na bosforskom mostu, preimonovanom u Most šehida. Ovu značajnu godišnjicu ispratio je i reporter Stava

Kada u radnim grupama imate i po stotinu ljudi, a u cjelokupnom mehanizmu oko 1.600 osoba od kojih svaka ima pravo veta, a zadatak bude obavljen, onda ne možete reći ništa drugo nego da je mehanizam učinkovit. On je utemeljen na strukturi i diobi nadležnosti u Bosni i Hercegovini i zato ne može biti jednostavan. No, koliko god bio važan za proces integriranja, mehanizam koordinacije samo je alat za saradnju. Kada se kao alat i koristi, ne pokazuje značajnije manjkavosti, kaže direktor Direkcije za evropske integracije BiH Edin Dilberović

Prvi predsjednik Kipra arhiepiskop Makarios, koji je pokušavao balansirati između enosista i zahtjeva za većom autonomijom turskih Kiprana, postao je smetnja prvima. U julu 1974. godine državnim udarom zbačen je s vlasti. Spasio se bijegom u britansku vojnu bazu. Na njegovo mjesto, kao marioneta grčke vojne hunte, postavljen je poznati iredentist Nikos Sampson, s jasnim ciljem aneksije Kipra od strane Grčke. Naravno, “čekić za Turke”, kako je glasio Sampsonov nadimak, odmah je startovao i pogrome turskih Kiprana.

Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

Derviš je izgledao drukčije od bilo koga u njegovoj tamnoputoj i bučnoj porodici. Bio je plav. I ličio je na Herkulesa iz filmova koji su u to vrijeme dolazili u naš grad. Jedina razlika između njega i glumca koji je igrao Herkulesa bila je u tome što je Dervišovo maljavo tijelo bilo prekriveno tetoviranim ženama, zmijama i sličnim stvarima. Kad se umivao i prao na česmi u dvorištu, te su žene poskakivale kao da se bude iz sna. O zmijama da i ne govorim

Najveća i najbrutalnija akcija etničkog čišćenja Prijedora i njegovih naselja počinjena je između 20. i 25. jula na području Mataruškog Brda, odnosno lijeve obale Sane, uključujući i hrvatsko selo Briševo. U tih nekoliko dana ubijeno je gotovo 1.800 ljudi, žena i djece, a ostatak od 12.000 stanovnika deportiran je u prijedorske logore smrti. Dan početka ovog brutalnog masakra proglašen je danom prijedorsko-kozaračke šehidske dženaze. Ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci triju identificiranih žrtava genocida u Prijedoru. Još se uvijek traga za više od 760 žrtava

Podržite nas na Facebooku!