U javnosti se stvara percepcija da mladi odlaze samo u posljednjih nekoliko godina, i to samo iz Bosne i Hercegovine. Rijetko ćemo gdje pročitati da se mladi ljudi iseljavaju i iz susjednih zemalja, čak i u većem broju i procentu nego iz naše domovine. Iako druge balkanske države nisu doživjele genocid, urbicid, kulturocid, niti imaju ovako komplicirano uređenje kao što je naše dejtonsko, omladina im odlazi

“Zahvaljujući Allahu, uspio sam preživjeti i drugo zarobljavanje, da danas svjedočim i pričam o genocidu i stradanju Bošnjaka. Cilj mi je da se stariji prisjete agresije i rata, a da mladi izvuku pouku i poruku. Ako samo jedan mladi čovjek pročita knjigu i nakon nje izvuče pouku, te proširi poruku o stradanjima, smatrat ću da je moj cilj ispunjen. Nas Bošnjake historija uči da kao narod trebamo više čitati i učiti iz prošlosti”

Bošnjaci su značajno učestvovali i u javnom životu arapskih zemalja za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-begovi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici, već i kao i vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i konsultiranja preko 600 bibliografskih izvora, te rada na terenu, došli smo do broja od 19 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom arapskih zemalja, ne računajući još najmanje jedan kolektivni vakuf. Utvrdili smo postojanje naših vakufa u 7 današnjih država: Sirija, Palestina, Saudijska Arabija, Egipat, Jemen, Irak i Liban. U nekoliko nastavaka Stav donosi pregled bošnjačkih osmanskih vakufa u arapskom svijetu i njihove vakife

Tokom studija sam često pio kahvu u lokalu nedaleko od štanda taksija. Tu sam se pobliže upoznao s ovim zanimanjem. Zapravo, shvatio sam da su taksisti vrlo vrijedni i marljivi ljudi koji se svojski trude da zarade svoj komad hljeba. Shvatio sam da to nerijetko zna biti vrlo nezahvalno zanimanje u kome se čovjek susreće sa svim i svačim, počevši od različitih profila ljudi do specifičnih situacija koje ljude natjeraju na korištenje usluga. U takvom je ozračju posve očekivano i normalno da taksisti znaju više o gradu i pulsiranju gradskog života, ali i politici, sportu, kulturi, tračevima i svemu ostalom što čini svakodnevni ambijent grada

“Alija Isaković se, u najkraćem, zalaže za bosansku varijantu, i to na istoj onoj razini na kojoj se govori o hrvatskoj, odnosno srpskoj varijanti, protivi se tome da se govori o nekakvoj podvarijanti, međuvarijanti, “miješanoj” varijanti i sl. Da je to opravdano, pokazuje Isaković analizom bosanskog leksika. Naime, u Bosni i Hercegovini ne upotrebljavaju se mnoge riječi koje su specifične za srpsku (npr. hartija, dockan, šargarepa, sanduče, vaseljena, sem i sl.) odnosno za hrvatsku varijantu (npr. tvrtka, kazalište, tajnik, tjedan, sveudilj, vlak, krajobraz, skladba, a pogotovo to vrijedi za onaj dio leksika koji bi se, bez i kakve zle namjere, mogao nazvati 'ladanizmima', npr. opisanik, utjecatelj, uradak, razradba, procjemba, služnik itd.)”

„Govorimo o kontinuitetu srpskog “arlaukanja” od Vukovog “Srbi svi i svuda”, preko monarhističkog svetosavlja i miloševićevskog “Svi Srbi u jednoj državi”, pa do Dodikovih separatističkih “Mein RS” tendencija koje doista liče na nacističko vjerovanje u “njemački životni prostor” očišćen od svake Različitosti“, stoji, između ostalog, u uvodniku Stava.

Ovaj na prvi pogled čudan unutrašnji nesklad između Nikšića umjetnika i Nikšića političara, gdje jedna te ista osoba traži slobodu govora, ali zagovara i verbalni delikt, kako je već oportuno u datom trenutku, najbolje pokazuje da Nikšić ustvari nije niti istinski umjetnik niti ozbiljan političar već isključivo skandal-majstor i attention seeker, brkata verzija ovdašnjih “influenserki” kakvih su puni Instagram i “Farma”.

Podržite nas na Facebooku!