15. juli 2016. godine živ je i svakodnevno prisutan u turskoj javnosti. Bilo bi nenormalno da je drugačije. Svaki (vojni) puč ostavio je dubokog traga u svijesti turskog naroda. Međutim, ovaj pokušaj bio je različit od svega što je taj narod preturio preko glave. Prije svega, to nije bio vojni puč nego pokušaj preuzimanja države od strane jednog kulta čiji se članovi grabe za prljave gaće njihovog lidera. Bio je to pokušaj preuzimanja države po cijenu, ako ne i priželjkivanje građanskog rata

Prošla sam golgotu u vrijeme prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića. Pa ne možete javnu zdravstvenu ustanovu smatrati svojom privatnom prčijom. To nije etički. Pored toga, primali su se ljudi koji ništa ne znaju raditi. Činilo mi se kao da sam došla na neko stratište jer je Klinika za očne bolesti u potpunosti bila devastirana. Iz KCUS-a su otišli ljudi koji ne mogu pratiti sistem časti i poštenja. Ništa nije stalo kako su pojedinci otišli iz KCUS-a, nijedna procedura ni metoda. Sve radi perfektno

Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol

Teatar je za mene mjesto koje nam pomaže da razumijemo svijet i ljudsku prirodu, da ne osuđujemo prije nego što razumijemo, da ne mrzimo prije nego što pokušamo zavoljeti, da shvatimo da je svaki čovjek priča za sebe i da je svaki ljudski život vrijedan pričanja priče o njemu. Teatar je zato vrlo specifično mjesto gdje imamo mogućnost da pogledamo ljudima u oči i čujemo ljudski dah, da znamo da smo tu s drugima i zbog drugih

Očevidci, koji su željeli ostati anonimni, kazali su nam da je zbog kolapsa saobraćaja autobus s petnaestak vojnika na povratku iz Srebrenice, gdje su prisustvovali obilježavanju godišnjici genocida nad Bošnjacima, bio prinuđen zaustaviti se u Ulici Mate Bobana u strogom centru grada. Autobus je imao vojne registracijske oznake Oružanih snaga BiH te KDZ oznaku da je bio u Srebrenici. Tom prilikom na njega je nasrnula veća skupina navijača lupajući šakama po staklima, te ga je njihala s vjerojatnom namjerom da autobus obore i prevrnu.

Džaferovićeva sklonost timskom radu, postepenosti, istrajnosti, ali više od svega odanost ideji kontinuiteta i trajnosti političke vizije ono je što je svojevremeno odlikovalo i Aliju Izetbegovića, a čega je danas SDA jedini politički zastupnik. Sve je to time značajnije jer se Bošnjaci kao narod, ali i Bosna i Hercegovina kao država, nalaze u situaciji u kojoj je najnasušnija potreba upravo kontinuitet političke “teorije i prakse” jer su i bošnjačka nacionalna emancipacija, ali i izgradnja države višedecenijski procesi u kojima je presudna postepena, neprestana i uporna gradnja i dogradnja na ramenima prethodnika

Podržite nas na Facebooku!