Marat Kabajev, po nacionalnosti Tatar, poslovni uzlet započeo je u Kazanu, gdje je, pored građevinske kompanije, stvorio Udruženje ruskih muslimanskih poslovnih ljudi. Tu mu je dužnost ponudio tatarski muftija Kamil Samigullin. Prije dvije godine, sjedište Udruženja preseljeno je u Moskvu. Okupljaju poslovne ljude sa svih strana svijeta i žele početi saradnju s Islamskom razvojnom bankom kako bi u Rusiji počeli s poslovima koji počivaju na principima islamskog bankarstva

Ljevica se sve više udaljava od prinudnog utočišta državnog patriotizma i sve više vraća svojim istinskim strastima konfrontacije na polju identiteta i klase. To je možda ponajbolje vidljivo kroz činjenicu da ovdašnja ljevica sve više prihvata srpsko-hrvatski politički narativ u vezi s ratom, a po kojem nije bilo ispravne strane, dok istovremeno radi na radikalizaciji unutarbošnjačkog političkog i uopće društvenog diskursa

Posljednjih godina u Sandžaku su se pojavile brojne knjige i publikacije čiji su autori planeri etničke slike Limske doline i one sa sobom nose grozomorne poruke koje znače pripremu za objašnjenje drastičnog smanjenja broja Bošnjaka na ovim prostorima. Za generala Krvavca, Bošnjaci su strani faktor koji se relativno slabo integrirao u okolnu kulturu i privrednu cjelinu, a svojim je visokim natalitetom izazvao velike prostorno-etničke probleme

U Sarajevu je Tole imao šest operacija, ali mu doktori nisu uspjeli spasiti nogu. “Gangrena mi je bila zahvatila nogu, pa mi je rahmetli doktor Fuad Šišić rekao da je moraju amputirati jer mi je život ugrožen. I sada se sjećam njegovih riječi: 'Nećeš lopte moći igrati, nećeš trčati, ali ima milion drugih stvari koje ćeš razotkriti u životu.' Ove riječi su mi odredile ostatak života i, evo, kako život prolazi, tako se uvjeravam koliko je doktor Šišić bio u pravu”

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli

Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi. Ni tad nije bio sretan. Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja. Šta bi se moglo više reći o tome? Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on

Podržite nas na Facebooku!