U Luksemburgu živi zajednica Bošnjaka iz BiH, Srbije i Crne Gore. Iako podijeljeni granicama danas suverenih država, od kojih se svaka prema svojima odnosi drugačije, Bošnjacima Luksemburga mnogo je toga ipak zajedničko. Okupljeni u nekoliko džemata i kulturne zajednice Bošnjaka, rade na očuvanju identiteta i čuvanju uspomena na agresiju i genocid, ali i da, koliko god mogu, pomognu povratničkim zajednicama u BiH

Suštinski, u mjesecima koji slijede, sve do izbora, valja očekivati izvlačenja džokera koji će naruku ići upravo onima koji bi rasturali državu, kojima se ima ucjenjivati donošenje svakog mogućeg “prethodno” od istih stranaka usaglašenog zakona, posezanje čak i za radikalnim rješenjima za koja je u HDZ-u zadužen predsjednik Federacije Marinko Čavara, koji svako malo prijeti raspuštanjem Parlamenta, podsjećajući javnost kako na to kao predsjednik Federacije BiH, bez bilo kakvih konsultacija, polaže ustavno pravo

Da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini narod ponosno nastavljao svoj život, govorili su mnogi, pa odatle i fotografije modno dotjeranih Bosanki i Hercegovki, sjećanja na predstave ratnog teatra, i slično. Jedan od takvih primjera jeste i prva ratna škola u Sarajevu, škola koju je u to vrijeme posjetio i tadašnji predsjednik Alija Izetbegović

Suljagić funkcionira po principu “do podne Ilija, od podne Alija”, slojevita je to lična identitetarna zbrka u kojoj je, sudeći mu prema stavovima, ujutro Bosanac, u podne Bošnjak, polije podne priča da mu je obitelj srpskih korijena iz okolice Aranđelovca, uvečer je građanin svijeta, a dok spava, po prilici sanja da je Boško Buha. Slično je i s njegovim političkim procjenama, ujutro će SDA optuživati da su radikali i ratoborni nacionalisti, a poslije podne pozivati da pripreme narod za rat. Na Twitteru će napasti Erdoğana pa post brže-bolje obrisati kad se sjeti da radi na turskom univerzitetu (plaća je ipak bitnija od onoga šta misli). Ali, Suljagić je još i dobar naspram Sabine Ćudić, koja nikako da shvati da se može biti nacionalan i patriota ako si ljevičar.

Nedaleko od Fojnice smješteno je selo Oglavak. Skriven u bosanskim brdima, Oglavak je preko stotinu godina predstavljao centar islamske duhovnosti, ne samo u Bosni već i u Evropi. Tekiju u ovom selu, danas znanu samo poštovaocima tesavvufa, podigao je znameniti šejh Abdurahman Sirrija.

Ohrabren dobrim kritikama, hoću novu knjigu da pišem! A zima bila ljuta, žestoka, iz kuće izlazi samo ko mora! Ma milina! Mislim, milina za pisanje! I, tako, nahajcam ti ja onu moju peć, pucketa u njoj suha cerovina, ispred mene pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a prozor mi ovako... Eto, k'o tu gdje ti sad sjediš, samo malo ulijevo! I sve gledam kroz prozor kako sipa ona bjelina! I sva zgoda bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću, ali džabe ti sve – ni slova

Razgovor o Hočku i zvonu zabilježio sam ovako. Za nekoliko minuta trebao se oglasiti ezan. Utom su zatreštala zvona sa zvonika gradske crkve. Bilo je dvije ili tri minute do podne. “Zanimljivo, nikad ne zvone okruglo u dvan'est!?”, promrmlja Ibro. “Tačno. A znaš li što je to tako?”, drecnu se Ismet, kao da je jedva čekao to pitanje

Podržite nas na Facebooku!