Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti

Stolac je, zapravo, najbolji primjer kakve je posljedice ostavio udruženi zločinački poduhvat za koji je 29. novembra 2017. osuđena hercegovačka šestorka u Hagu, podržana ratnim rukovodstvom Hrvatske s Franjom Tuđmanom na čelu. Stolac je primjer kako su vođe tzv. Herceg-Bosne ostvarivale ciljeve, kako to Dragan Čović objašnjava, “zaštite svoga teritorija”. Zaštita se svodila na etničko čišćenje, ubijanje, protjerivanje i zatvaranje svih koji nisu Hrvati, te rušenje svega što bi podsjećalo na to da su tu nekada živjeli Bošnjaci

“Moj efendija, davno bih ja dig'o ruke Bogu da me uzme, da me povuče u džennetske čaire, ali sve me strah za onaj evlad, za one maksume.” Na šta bi Hamid K., austrijski vojnik ̶ koji je često skakao na noge lagahne i sam sebi komandovao po švapski, a onda te iste komande striktno izvršavao dok bi mu turali čakšire skladno oblijetale oko njega – hrapavo prokomentirao: “Nema budale bez stare budale”

Iz džamije žurim kući, ili nečemu što se kućom zove. Nekad davno, prisjećam se dok koračam pustom mahalom, ondje su me željno iščekivala moja djeca. Od tada su prošle godine i godine. Djeca su odrasla i otišla. Svako svojim putem, za svojom srećom. Rijetko se čujemo, još rjeđe viđamo. Završio sam roditeljski posao i više im nisam potreban. Tako, valjda, treba biti. Ili ne treba, ali hajdede

Podržite nas na Facebooku!