U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu u Gacku su ubijena i poginula 182 Bošnjaka. Još se traga za njih 48. Oko 400 Gačana poginulo je na ratištima na kojima su vođene bitke za odbranu Bosne i Hercegovine. Gačani nisu imali hrane i vode, nisu imali oružja i municije, ali su imali heroje Envera Bašića, Kemu Juga, Hajrudina Hapu Čamparu...

Ne postoji ugledni Bošnjak, a izuzetak nisu bili i “neugledni”, koji nije prošao kroz žutotiskaško sito i rešeto Dnevnog avaza, koji je pokrenuo i do današnjeg dana pokreće predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić. Zarovili smo u novinsku arhivu te ćemo u nastavcima pokušati pokazati na primjerima posvemašnje neprincipijelnosti i vlasničko-uredničke nekonzistentnosti zašto je Dnevni avaz, po riječima brigadnog generala Mustafe Polutka, “neprijateljska propaganda”

“Sa Srbima pričam i radim jer imamo obostrani interes. S njima pričam i o ratu. Nekada se desi da u kafiću 'Tamo daleko' spomenemo neku situaciju u ratu, i onda shvatimo da je neko od nas bio baš tu, i da smo jedni na druge pucali u toj akciji. I sve je to u redu, popiti kahvu i o tome i pričati, ali, ako bi opet bio rat, zna se: Hurem u Gođenje, oni u Pijesak, linija u Rijekama”

Okosnicu nove koalicije će nositi stranke koje su na vlasti u Republici Srpskoj. Sada se koalicija iz entiteta preljeva u ovaj krajiški gradić, kojeg vrlo često u svrstavaju u Savez srpskih općina zajedno sa Drvarom, Bosanskim Grahovom i Glamočem. Upravo u tom pravcu i idu amandmani na nacrt federalnog zakona o šumama upućenih iz ovih općina a dirigiranih iz Republike Srpske.

Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Ko nije boravio, živio ili robijao vojni rok u Vojvodini ne zna šta je nesnosno sparno, depresivno vojvođansko ljeto. Nesnosno do raspamećenosti. Trava na poligonu za obuku požutjela, klonula, beživotna, sve miruje, šuti, kunja, bez glasa, šuma, daška vjetra, a svuda naokolo, gdje god pogled puca po nepreglednoj ravnici – nebo, veliko, beskrajno plavetno nebo

Ako se već uz veliku “demokratsku podršku” svaki potez kistom, uz adekvatne preporuke kritičara, može legitimirati kao slikarstvo, svako tandaranje muzikom, opća skribomanija književnošću, zar u takvoj atmosferi navođenje bikova da jedni drugima prolijevaju krv ne djeluje kao umjetnički čin? Djeluje, nažalost i na nesreću savremenog čovjeka. Ali, ne zaboravimo, ne samo u Čevljanovićima!? Čevljanovići su, neosporno, krkanluk, ali ne balkanski ili bosanski, kako se to javnosti nastoji predočiti

Čim me je vidio zamišljenog, lice mu se opet smorilo. I postalo mnogo starije. Ko zna ko ga čeka u kući i je li danas išta zaradio? O kom je sve brinuo? Mlađim sestrama? Braći? Nije mu bilo do zajedničke šutnje. Pružio sam mu ruku i nešto novca u njoj. Gledao je upitno. – Za skarabeje – rekoh. Poslovno je potvrdio glavom i uzeo novac. Potom se ispravio i uzdignuo na svojoj devi. Dječak. I odjahao je. Iščeznuo u oblaku pješčane izmaglice

Podržite nas na Facebooku!