Ne mogoh više gledati oko sebe, spucao sam i taj nesretni treći tanjir (od kojeg se deblja) sa “šveCkog” stola. Vratih se istim hodnikom nazad posmatrajući ljubičaste fotelje u lobiju, grupu Korejanaca kako guraju sitninu i kupuju čokolade iz mašine, prazne stolove s računarima za iznajmljivanje, plastične kauče u koje nikad niko nije sjeo. Uđoh u svoju sobu, navih sat da me probudi, upalih televizor i na jednom jedinom kanalu (daljinski nije imao baterije) odgledah neku reprizu dosadne utakmice Bundes lige. Prije nego sam klonuo, razgledah dobro sve oko sebe

“A, reci mi, je li tvoja kćerka podatna? Ili žena možda? Razuzda li se ona?” Muk. Suženih očnih kapaka, izobličenog lica, fiksira me pogledom punim bijesa i mržnje. Ali, nije budala, zna šta ga pitam i, vidim, odlično razumije jezik kojim mu se obraćam. A kako nije na svom terenu, bez direka i toljage, razborito procjenjuje kako je, shodno situaciji, najbolje okrenuti se i otići

Dok sam odlazio, sjetio sam se ironične Camusove bilješke kako ljudi čiji se lutrijski papirić samo u jednoj brojki razlikuje od srećke koja je pobijedila smatraju da su bili vrlo blizu dobitka

Indonežani na površinama velikim poput polovine fudbalskih terena postave replike Kabe oko kojih traje tromjesečna obuka budućih hadžija. Domaćini u Egiptu kurbane kolju po mahalskim ulicama, a Marokanci na krovovima kuća. Pakistanska vlada svake godine organizira javne pozive pa se buduće hadžije biraju glasanjem

Mnogo je akcija i podviga iza rahmetli Izeta Nanića i 505. bužimske brigade, a Zijad ističe kako je ona na Brezi 1994. godine bila najbitnija za cijeli Bihaćki okrug: “Da nismo slomili njihovu ofanzivu 'Breza '94', bio bi uništen 5. korpus Armije RBiH. Bilo bi slobodno tih pet srpskih korpusa, što bi znatno promijenilo tok rata ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Hrvatskoj, jer smo i njima puno pomogli tom akcijom”

Knjiga Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine autora Aladina Husića bavi se hodočašćem u Meku kao jednom od temeljnih odrednica islamske duhovnosti čiji se kontinuitet može pratiti na bosanskohercegovačkom prostoru još od 16. stoljeća. Za potrebe ove studije, Husić je koristio značajna istraživanja Mehmeda Mujezinovića i Hivzije Hasandedića, ali i arhivsku građu iz Ankare, Istanbula, Dubrovnika, Venecije i Sarajeva. Također, autor se nije ograničio na određene pisane forme već na sve dostupne izvore koji bi mogli biti od koristi za temu, bilo da se radi o putopisu, administrativnim dokumentima ili epitafima. Ova vrijedna studija prva je te vrste koja se bavi fenomenom kontinuiranog hodočašća iz Bosne i Hercegovine u sveti harem, a podaci do kojih je došao Husić predstavljaju značajan iskorak u proučavanju ove teme

U potpunoj ostrašćenosti nastoji se izvesti “ključni” zaključak da Neum nikako nije bosanskohercegovački teritorij. Ma kakav izlaz na more, kakva luka, kakvi bakrači?! Odriče se bilo kakva pomisao da je taj gradić u vezi s Bosnom i Hercegovinom i njenim narodima. Na koncu, prispodobljava se ekskluzivno pravo da niko drugi sem Hrvata tamo ne smije isticati svoja vjerska prava, da je nemoguće u sredini gdje su oni većinski drugima i pomisliti na gradnju vjerskog objekta i organizaciju vjerskog života.

Kako su i na koji način “stiješnjeni” današnji neokomunisti, baš i nije najjasnije, pogotovo kada, primijetili smo ovih dana, podržani od opozicijskih stranaka i medija, imaju i slobodu i pravo prijetnjama i nasiljem nesankcionirano gušiti slobodu govora neistomišljenika i pojedinaca, navodnih pripadnika “režima”. Neće li biti da je ta umišljena klaustrofobija koju osjećaju ustvari jed, ogorčenje i žal tzv. sekularne, anacionalne i antinacionalne crvene buržoazije (i njenih ideoloških potomaka), koja je navikla da kao avangarda vlada nad “primitivnim zaostalim masama” i koja je, dolaskom demokratije i višepartijskog sistema, izgubila tu nasljednu privilegiju

Podržite nas na Facebooku!