20. juli – Dan mira za kiparske Turke

Svakog 20. jula turski Kiprani obilježavanju nacionalni praznik Dana mira i slobode u znak sjećanja na vojnu intervenciju Republike Turske na ovom dijelu ostrva.

Prošle su 43 godine od vojne intervencije Turske na ostrvu Kipar. Operaciju Atilla turski zvaničnici nazivaju Kiparskom mirovnom operacijom. Ovom operacijom 1974. godine turska vojska odgovorila je na državni udar grčke gerilske organizacije EOKA B, koja je namjeravala ostvariti ideju enosis, odnosno pripojiti otok Grčkoj. Kao razlog više za intervencijom, Turci su navodili zaustavljanje nasilja kiparskih Grka nad turskom zajednicom na otoku. Tada je turska vojska zauzela dio ostrva (38% od ukupne teritorije), područje koje je 1983. godine proglašeno Turskom Republikom Sjeverni Kipar (TRSK), državicom koju već 30 godina priznaje samo Republika Turska. Upravo je operacija Atilla, zbog koje UN i međunarodna zajednica ovaj dio ostrva smatraju okupiranom teritorijom prema zakonima međunarodnog prava, jedan od glavnih razloga nepriznavanja TRSK-a i uvođenja embarga.

Južni dio ostrva, na kojem žive kiparski Grci, međunarodno je priznata država Republika Kipar, koja je od 1. maja 2004. godine članica Evropske unije i dio eurozone od 2008. godine.

Svakog 20. jula turski Kiprani obilježavanju nacionalni praznik Dana mira i slobode u znak sjećanja na vojnu intervenciju Republike Turske na ovom dijelu ostrva.

Bitno je spomenuti da je u historiji makar nakratko postojala zajednička država Grka i Turaka. Osmanska mornarica, zbog njegovog strateškog položaja, 1571. godine osvojila je ostrvo Kipar (koje je do tad bilo pod vlašću Mlečana) i tad počinje naseljavanje Turaka na ostrvo. Grci i Turci na Kipru nisu dolazili u dodir radi uspostave društvenih i kulturnih veza niti su pojedinci poduzimali bilo kakve korake za uspostavljanje zajedničke trgovine. Osmanlije su 1878. godine predale ostrvo na upravu Britancima, uz uvjet da se priznaje vladavina osmanske države. Kako su se tokom Prvog svjetskog rata dvije sile našle na suprotnim stranama, Britanija je 1914. godine jednostrano donijela odluku i anektirala Kipar. Vlasti novoformirane Republike Turske 1923. godine, u skladu s odredbama Lozanskog sporazuma, zvanično su priznale britansku upravu na Kipru.

Od 1931. godine jača nacionalna svijest kiparskih Grka te nastaje nacionalno-oslobodilački pokret Énōsis (Ujedinjenje), koji se zalaže za „helenizaciju“ i pripajanje otoka Grčkoj. Nakon Drugog svjetskog rata, 1950. godine, proklamirali su pravo kiparskih Grka na samoopredjeljenje, a britanska uprava usprotivila se žestoko ovom zahtjevu. Zbog propalog pokušaja Grčke da dobije pozitivnu odluku UN-a o pravu na samoopredjeljenje i zbog pružanja otpora kiparskih Turaka akcijama progrčke nacionalističke organizacije EOKA (Nacionalna organizacija kiparskih boraca) pod vodstvom Georgiosa Grivasa, stekli su se uvjeti za pregovore zvaničnika Grčke i Turske. Dvije su države 11. februara 1959. godine postigle sporazum u Zürichu te u Londonu dobile saglasnost Engleza, ali i vođa zajednica Grka i Turaka na Kipru. Sklopljeni su sporazumi iz Züricha i Londona koji su bili koncipirani na načelima nezavisnosti, partnerstva grčke i turske zajednice na Kipru, autonomije na društvenom polju, a garanti su bili Engleska, Grčka i Turska. Napravljen je Osnivački akt kao podloga za ustavno rješenje koje bi omogućilo uspostavu „funkcionalne federacije“. Također, potpisani su sporazumi o jamstvu i savezništvu kojima se Grčkoj i Turskoj dozvoljava stacioniranje određenog broja vojnika na ostrvu.

Uzimajući za osnovu dvoetničku strukturu ostrva, potpisani su međunarodni sporazumi o uspostavljanju zajedničke države te je 16. augusta 1960. godine i zvanično uspostavljena Republika Kipar. Prema Ustavu, zvaničnici grčke i turske zajednice bili su zaduženi za uspostavljanje funkcionalnog partnerstva između dvaju naroda. Ustav je propisao da zamjenik predsjednika Republike, koji je ujedno bio i vođa turske etničke zajednice, ima pravo veta na sve temeljne odluke i rješenja. Ipak, nije data prilika da se uspostavi vlast s ovakvim ustavnim rješenjima i zaživi funkcionalna država. Makarios, prvi predsjednik Republike Kipar, kritizirao je sporazume iz Züricha i Londona, tvrdeći da oni turskoj strani daju više prava nego što je pravedno i naglašavajući da je Ustav iz 1960. nefunkcionalan pa ga treba mijenjati. On je 30. novembra 1963. godine zamjeniku predsjednika Republike dr. Fazilu Kucuku dostavio prijedlog od 13 tačaka kojima se zamjeniku predsjednika Republike ukida pravo veta. Turska i predstavnici turske zajednice na Kipru odbili su ove prijedloge.

 

Put ka podjeli i „zelena linija“

 

Odmah po odbijanju predloženih mjera od strane Turske i kiparskih Turaka, na ostrvu je došlo do nemira i eskalacije sukoba. Ukidanjem tačaka kojima se garantiraju osnovna prava i slobode kiparskim Turcima iz spomenutog Ustava, od početka 1963. godine zvanično prestaje važiti i Osnivački akt. Nakon nemilih događaja, koji su posebno eskalirali za vrijeme „krvavog Božića“ iste godine, zemlje garanti sporazuma formiraju snage za zaštitu mira. U okviru toga, engleski general zelenom olovkom na karti povlači liniju koja glavni grad Kipra Nikoziju dijeli na dva dijela i koja se i danas službeno naziva „zelena linija“. Odlukom Vijeća sigurnosti UN-a 1964. godine stacioniraju se na Kipar mirovne snage UN-a (UNFICYP). U to vrijeme Vlada Grčke tajno dovlači svoje regularne snage, čiji je broj dostigao i do 20.000 vojnika. Na taj je način pokušaj uspostave zajedničke države doživio potpuni krah i doveo do potpunog razjedinjenja dviju etničkih zajednica na Kipru.

Na drugoj strani, 1967. godine u Grčkoj dolazi do vojnog udara i na vlast dolazi vojna hunta. Izvođenjem vojnih akcija na pojedinim mjestima na ostrvu radi provođenja ideje enosis, u kojima učestvuju i regularne snage grčke vojske, pokušavaju primorati Ankaru na pregovore i prisiliti na „cjenjkanje“. U isto vrijeme dolazi do sukoba između članova EOKA B, koji zajedno s pripadnicima vojne hunte organiziraju napad na Makariosa i zauzimaju vlast radi pripajanja ostrva Grčkoj. Na ovakav razvoj događaja, koji su prijetili suverenitetu i teritorijalnom integritetu Kipra, a na osnovu odredbi iz Sporazuma o jamstvu, Turska je najprije dala prijedlog Engleskoj za zajedničku vojnu intervenciju. Nakon što je od Engleza dobila negativan odgovor, Turska 20. jula 1974. godine samostalno započinje vojnu intervenciju na Kipru. Iako međunarodna zajednica ovu operaciju definira kao okupaciju, Turska to pravda činjenicom da joj, kao zemlji garantu, član 4 međunarodnog Sporazuma o jamstvu iz 1959. daje pravo na legitimnu vojnu intervenciju.

Iako strane ponekad daju drugačije podatke, prema zvaničnim podacima UN-a 1974. godine, oko 165.000 kiparskih Grka bilo je prisiljeno napustiti sjeverni dio, a 45.000 kiparskih Turaka iseljeno je na drugu stranu ostrva. Danas su ove dvije zajednice podijeljene linijom koja se proteže dužinom od oko 180 kilometara i tampon-zonom širine od 5 do 7 kilometara.

 

Annanov plan – Annanova trauma

Prvi mirovni proces za ponovno uspostavljanje jedinstvene države na Kipru započet je još daleke 1968. godine. Od tada do danas bilo je bezbroj pokušaja za ujedinjenje koji nisu urodili plodom. Najozbiljniji i najkonkretniji od svih dosadašnjih ponuđenih rješenja bio je plan vođen posredstvom bivšeg generalnog sekretara UN-a Koffiea Annana – „Annanov plan“. Taj plan predviđao je sveobuhvatno političko rješenje usaglašeno nakon višegodišnjih pregovora. Završnim tekstom predviđeno je osnivanje Federalne Republike Kipar, sastavljene od dviju ravnopravnih država. Pored federalnog, obje bi države imale svoje zasebne ustave, vrhovni sud u kojem bi bili prisutni i stranci, a Turska je trebala povući svoje vojne snage s ostrva najkasnije do 2018. godine. U aprilu 2004. godine, sedam dana prije nego se Južni Kipar priključio EU, na referendumu održanom u obama dijelovima Kipra, 65% Turaka glasalo je ZA, ali je zato 76% Grka reklo NE ovom planu. Koliko god je „Annanov plan“ bio izbalansirano rješenje, politička i ekonomska situacija bila je glavni faktor koji je odredio rezultate referenduma. „Dok su kiparski Turci ostavili po strani svoja nacionalna osjećanja spram članstva u EU radi podizanja međunarodnog embarga i prosperitetnijeg života, na grčkoj strani nije postojao niti jedan ekonomski ni politički pritisak koji bi ih primorao da prihvate ‘Annanov plan’, zbog same činjenice da je već prije, bez obzira na ishod referenduma, odlučeno da će postati članica EU“, objašnjava Furkan Şenay, stručnjak za kiparsko pitanje u Fondaciji za politička, ekonomska i društvena istraživanja (SETA).

Ahmet Sözen, stručnjak za kiparsko pitanje i prorektor kiparskog Univerziteta Doğu Akdeniz, rekao nam je da je prevladala indiferentnost grčkih vođa na Kipru koji nisu dovoljno predstavili „Annanov plan“ svojim sunarodnjacima kako bi ih motivirali da ga podrže na referendumu.

Razočarenje kiparskih Turaka uzrokovano ishodom referenduma u turskim izvorima naziva se ponekad i Annanova trauma, a narodu su trebale  godine da se od nje oporavi.

Prema zvaničnim podacima, na sjevernom dijelu Kipra živi 287.000, a na južnom 862.000 ljudi. Skupa s rastućim brojem turista, studenata i imigranata, broj stanovnika na cijelom ostrvu prelazi 2,5 miliona stanovnika na godišnjem nivou. Procjenjuje se da će ukupne potrebe Kipra za vodom do 2020. godine dostići 487 miliona kubnih metara. Turski cjevovod trebao bi umnogome zadovoljiti potrebe za ovim resursom.

Zbog uvedenog embarga i ograničenja, sjeverni dio Kipra umnogome ovisi o pomoći Turske u ekonomskom, političkom i vojnom smislu. Turska je i danas vojno prisutna na sjevernom dijelu ostrva s približno 30.000 vojnika, što će biti jedna od tačaka budućih pregovora. Trećinu budžeta Turske Republike Sjeverni Kipar čini pomoć koja dolazi iz Republike Turske. Ankara finansira i sve vojne izdatke za odbranu i većinu infrastrukturnih projekata, a 80 posto turista koji posjećuju TRSK također su iz Turske.

PROČITAJTE I...

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!