130 godina od rođenja Hamdije Kreševljakovića: Strastveni zaljubljenik u historiju BiH

Krasio ga je jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost historiografa i umjetnička posvećenost detalju. Ona se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one historiografske. Upravo u tim radovima Kreševljakovića prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizira putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente

 

Skoro je nemoguće istraživati bilo koju historijsku temu vezanu za Bosnu od dolaska Osmanlija do 20. stoljeća a da se u tom istraživanju ne konsultira rad Hamdije Kreševljakovića. Ovaj titan bosanskohercegovačke historiografije ostavio je iza sebe više od tristo naučnih radova i eseja bez kojih skoro da ne bismo imali uvida u naše osmansko naslijeđe. Možda to nekom zvuči kao pretjerivanje, ali treba imati na umu da su i mnoge druge studije o osmanskoj Bosni nastajale upravo na radovima Hamdije Kreševljakovića, kao prvijencima koji su pojedina poglavlja naše historije prvi put uvela u naučni diskurs.

Krasili su ga neumorni istraživački duh i spremnost da podjednaku pažnju posveti historijskim izvorima i onome što se dešavalo oko njega. Također, karakterizirao ga je jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost historiografa i umjetnička posvećenost detalju. Ona se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one historiografske. Upravo u tim radovima Kreševljakovića prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizira putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente.

KREŠEVLJAKOVIĆ KAO “NASTAVNIK I UZGAJATELJ“

Hamdija Kreševljaković rodio se 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici, gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a poslije kao nastavnik u sarajevskim školama. Nakon završenog početnog mektepskog obrazovanja, upisuje ruždiju, zatim trgovačku školu, iz koje prelazi u učiteljsku školu, koju završava 1912. godine. U njoj upoznaje bosanskohercegovačkog književnika Silvija Strahimira Kranjčevića, od kojeg mladi Hamdija usvaja znanja iz književnosti, a s kojim poslije, nakon završetka školovanja, ostaje prisan prijatelj. Moguće da je i poznanstvo s Kranjčevićem utjecalo na Kreševljakovićevu ljubav prema književnosti, pa već sa šesnaest godina sakuplja usmenu građu, pjesme i pripovijetke iz bošnjačke književnosti, objavljujući ih u časopisima.

Iako njegov nastavnički poziv, kojeg je počeo u osnovnim školama, nije nagovještavao posebnu naučnu karijeru, u tim se godinama u Kreševljakoviću rađa naročita ljubav prema historiji, koju je, pored geografije i pedagogije, predavao kao nastavnik. Još dok je bio nastavnik građanske škole, izradio je dobro zapažen udžbenik geografije, što je nagovijestilo njegov široki talent, ali geografija ipak nije bila područje u kojem se mogao smiriti duh mladog Kreševljakovića. Mada će uskoro otkriti svoju sklonost ka historiji, zanimanje nastavnika nije namjeravao napustiti. Od 1916. godine radi u Okružnoj medresi, a jedan je od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, u kojoj je predavao od 1926. do 1945. godine, nemjerljivo doprinijevši stabiliziranju najstarije odgojno-obrazovne institucije na Balkanu u novom političkom kontekstu.

Dovoljno je spomenuti spisak predmeta koje je Hamdija Kreševljaković predavao u Gazijinoj medresi – geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik – pa da se vidi širina njegove naobrazbe. Pored toga, bio je profesor i u Prvoj gimnaziji i Srednjoj ekonomskoj školi. Svjedočanstva o njegovom brižnom odnosu prema učenicima i spremnosti da im bude na raspolaganju i mimo školskog dvorišta moguće je pronaći kako u tekstovima pisanim nakon njegove smrti, tako i u ličnim svjedočanstvima njegovih učenika, kao što je to slučaj s Dnevnicima Halid-efendije Hadžimulića.

Kako je zapisao Hazim Šabanović u tekstu Hamdija Kreševljaković: nastavnik i uzgajatelj, Kreševljaković je bio u cijelosti otvoren za svakog učenika i naprosto je studentima “usađivao” znanje, makar je tome prethodilo mnogobrojno ponavljanje pojedinih nastavnih cjelina ili, pak, kompletnih nastavnih jedinica. U njegovom su radu, sasvim očigledno, primjenjivane metode iz tada aktuelnih pedagoških i didaktičkih teorija, koje je također i predavao, a na časovima je insistirao na pažnji učenika, naglašavajući da sve ono što se ne zapamti može biti pronađeno u preporučenoj literaturi.

U godinama dok je predavao u Učiteljskoj školi, Hamdija upoznaje dr. Karla Patscha, saradnika Zemaljskog muzeja i direktora i osnivača Instituta za istraživanje Balkana, koji ga potiče da krene skupljati rukopise i djela bosanskih pisaca. Saradnja s Patschom bila je kratka, ali je, kako primjećuje dr. Hamdija Kapidžić, ostavila dubokog traga u duhovnoj biografiji mladog Kreševljakovića.

POSEBNO ZANIMANJE ZA SARAJEVO

Interes za historijsku nauku kod Hamdije Kreševljakovića preći će s vremenom u pravu strast. U dnevnoj i učiteljskoj štampi objavljivao je brojne prikaze i tekstove povodom pojedinih historijskih i pedagoških publikacija o Bosni i Hercegovini pred Prvi svjetski rat, u toku rata i neposredno iza njega. Monografijom Štamparije u Bosni za turskog vremena i prilogom Hasanaga Beširević-Pećki, objavljenih 1920. godine, Kreševljaković prelazi iz književnosti u svijet historije i tim radovima, zapravo, počinje ispisivati bibliografiju koja će na kraju njegovog života preći broj od tri stotine radova. Među njima su pretežno oni tekstovi bez kojih bi danas bilo skoro nemoguće istraživati određene aspekte historijskog i ekonomskog razvoja naše zemlje ili pojedine kulturne manifestacije bošnjačke tradicije.

Takve su njegove knjige, ali i pojedinačni tekstovi, poput onog Džamija Hodže-Kemaludina u Sarajevu iz 1940. godine. Kreševljaković u njemu ističe da je Sarajevo u prvim desetljećima 17. stoljeća dostiglo svoj vrhunac u razvoju, te je u to vrijeme imalo i najviše džamija. “Tada su bile 104 džamije. Na desnoj obali Miljacke bilo je 67, a na lijevoj 37 džamija. Jedna je džamija (Tabačka) bila bez munare, 45 ih je bilo s kamenom, a ostale s drvenom munarom. U 3 džamije bila je kamena munara s lijeve strane”, piše Kreševljaković, praveći, gotovo usput, odličan historijski presjek o džamijama u Sarajevu, te nabrojavši pojedinačno džamije uništene od dolaska Austro-Ugarske do 1940. godine,.

U eri šestojanuarske diktature Kreševljaković je prijevremeno penzioniran (1932), kada je kao prosvjetni i naučni radnik mogao uspješno djelovati. Ovaj događaj, međutim, imao je i pozitivnih posljedica na njegov naučni razvoj. “Neobično vrijedan, pasionirano udubljen u istorijske probleme, Kreševljaković je stalno bilježio razgovore sa starim esnafskim majstorima, pravio ispise iz starih zbirki (medžmua), sidžila, esnafskih deftera i hronika i tako neprekidno bogatio fond kojim se naročito obilno koristio u periodu pune naučne zrelosti. Pored toga, on je stalno prikupljao knjige, časopise i dnevne listove. O svemu je imao pregled i, što je za njega naročito karakteristično, znao je, zahvaljujući upravo fenomenalnom pamćenju, gdje se koji rad nalazi, pa čak i na kojoj se stranici nalazi neki detalj. Rijetko čija privatna biblioteka kod nas obiluje onako bogatim materijalom iz istorije Bosne i Hercegovine kao što je Kreševljakovićeva”, zapisao je Kapidžić.

Iako su Kreševljakovićeva istraživanja nerijetko opisivala pojedine fenomene važne za kulturu i historiju cijele Bosne i Hercegovine, ipak je primjetna posebna strast u tekstovima o Sarajevu. Njegov prvi rad posvećen sarajevskoj čaršiji izišao je 1927. godine u Narodnoj starini pod naslovom Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti. Dopunjujući ovaj rad pretežno osmanskom izvornom građom, Kreševljaković je osam godina poslije objavio veće djelo s istom temom u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, pod naslovom Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463–1878). Ovaj rad obuhvatio je razvoj sarajevske privrede u osmanskom periodu kao i esnafsku organizaciju Sarajeva, što je bilo hvale vrijedno istraživanje koje je po prvi put na jednom mjestu sabralo i objasnilo tu tematiku.

Poslije 1935. godine Kreševljaković je objavio nekoliko zapaženih monografija o pojedinim esnafima, kao o kazandžijskom (1951), čizmedžijskom (1957) i saračkom (1958), što mu je omogućilo da konačno 1958. godine napiše posljednju verziju sarajevskih esnafa u djelu Esnafi i obrti u starom Sarajevu. Ova knjiga danas predstavlja nezaobilazno štivo za sve koji se žele baviti pitanjem esnafa u osmanskom Sarajevu i ekonomskim kretanjima u ondašnjoj Bosni.

Prateći prošlost esnafa, Kreševljaković je obradio esnafsku privredu Mostara (1951), napisao je monografiju o Banjoj Luci i njenoj esnafskoj privredi, ali i nekim manjim esnafskim čaršijama u Bosni i Hercegovini.

PRVI BOŠNJAČKI AKADEMIK

Hamdija Kreševljaković svoj je interes uglavnom usmjerio ka istraživanju materijalnog aspekta kulturnog naslijeđa, i to onog nastalog u vremenu osmanskog upravljanja Bosnom. Pored toga, kako objašnjava Muhamed Hadžijahić, tretiranjem općeg intelektualnog i kulturnog izraza bosanskih muslimana, akademik Kreševljaković posebno se interesirao za, u to vrijeme, najbrojniju društvenu grupu – zanatlijsku, koja je skoro po pravilu pripadala nekoj srednjoj klasi, a koja je, pored toga, bila i stvarni nosilac društvenog života. Stoga, praktično do kraja svog naučno-istraživačkog rada nije se prestao zanimati za esnafe i obrte i pisati o njima. Osim toga, pored strogo znanstvenog metoda, kako primjećuje Hadžijahić, Kreševljaković je uvijek uspijevao zadržati i jedan do kraja humani pristup temi koju analizira, o čemu dovoljno svjedoči podatak da je, pored historijske obrade austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, znatan broj stranica posvetio doslovno nabrajanju imena poginulih prilikom pružanja otpora okupatoru.

Istražujući historiju Bosne u vrijeme Osmanskog carstva, Kreševljaković je zapazio važnost i ulogu vakufa u razvitku bosanskih gradova. U spomenici koja je izašla povodom 400. godišnjice Gazi Husrev-begove džamije 1932. godine opisao je sve važnije objekte Gazi Husrev-begovog vakufa. Zanimao se i za postanak vodovoda u Sarajevu, kao i za javnu higijenu u vrijeme osmanske uprave, te je 1937. godine objavio značajan rad o banjama (hamamima) u Bosni i Hercegovini pod nazivom Hamami (javna kupatila) u Bosni i Hercegovini 1462.-1916. Zbog toga što je ovo djelo postalo raritet, došlo je do dopunjenog izdanja 1952. godine.

Politička historija Bosne i Hercegovine, mada u manjoj mjeri, također je zanimala Kreševljakovića. Pisao je o austrijskoj agresiji na Bosnu početkom 18. stoljeća (o boju pod Banjom Lukom 1737. godine), a zatim i o austrougarskoj okupaciji 1878. godine. Naročitu pažnju posvetio je ispitivanju postanka i razvitka kapetanija u Bosni i Hercegovini kao feudalnih vojnih institucija kakvih nije bilo u ostalim pokrajinama Osmanskog carstva. Na tu temu napisao je i posebnu knjigu: Kapetanije u Bosni i Hercegovini.

Zbog svog nesvakidašnjeg naučnog opusa, Kreševljaković je zavrijedio titulu akademika, postavši prvim bošnjačkim akademikom u historiji. Godine 1939. izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a od 1952. godine, od njegovog osnivanja, potpredsjednik je Naučnog društva Bosne i Hercegovine, buduće Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i prvi potpredsjednik ove institucije. Bio je naučni saradnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine sve do svoje smrti.

Umro je 9. maja 1959. godine u Sarajevu. Jedna od centralnih sarajevskih ulica danas nosi ime Hamdije Kreševljakovića, a po njemu su nazvane i osnovna škola na rodnom mu Vratniku u Sarajevu, kao i osnovne škole u Kaknju i Gradačcu.

PROČITAJTE I...

Oni hoće još jednom da osloba¬đaju već oslobođenu Bosnu, a onaj njen nesretniji, neoslobođeni dio os¬tavljaju drugima. Eto zašto kažem da se radi o borbi za vlast. Istina, borba za vlast u de-mokratskoj Bosni, u ovakvoj kakvu smo je mi napravili, legalna je stvar, pa neka im je sretno. Ali borbu za vlast ne treba brkati s patriotizmom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!