11. juli: Svi padamo…

Svi padamo, pjeva Rilke u poznatim stihovima, a Neko tom padanju daje sklad. Ovo se može razumjeti. Osim ako ti u datumu ukopa oca, amidža, daidža, braće, sinova, rođaka stoji: 11. juli

FOTO: Velija Hasanbegović

Arheologija genocida vuče nas, poput tega u njedrima, duboko u močvarnu tamu metafizike. Veća grupa ljudi planski bude zbrisana s lica zemlje, a to Bog „dopusti“. Genocid tako postaje dio poznate i zamorne rasprave o porijeklu zla u kojoj se toliko iscrpljivao srednjovjekovni filozof i teolog, objedinjen, naravno, u jednom tijelu. Pri tom, ne mislim na općepoznatu činjenicu da su teolozi vrlo često znali podstrekavati na istrebljenje neistomišljenika, na bogougodnu osvetu protivnicima, na dubinsko čiščenje. Ne mislim ni na jadne konstatacije onih gadova što šapuću kako je Bog kaznio Srebreničane jer nisu dovoljno klanjali. Genocid je višeslojan problem, pravi izazov za osjetljive teologe i talentovane bogohulnike. Tu se izdržava vjera ili začinje potpuna negacija ovog i onog svijeta.

Odličan primjer negacije daje mađarski Jevrej Imre Kertes u romanu “Kadiš za nerođeno dijete”. Tekst počinje uzvikom: „Ne!“ Glavni lik je prošao nacističke koncentracione logore i sada, u postratnom periodu, ima vezu sa ženom koja želi da ima dijete s njim. No, on ne želi biti otac u svijetu u kojem je moguć Auschwitz. Već je zločin sama odluka da se donese dijete na ovakav svijet. (Kundera u “Oproštajnom valceru”: „Imati dijete, znači isto što i reći: rodio sam se, vidio sam život i ustanovio sam da je tako lijep da vrijedi da bude ponovljen.“) Zato Kertes pjeva kadiš svom nerođenom dijetetu.

Holokaust je preživjele Jevreje doveo na rub. Kako pojmiti to što im se dogodilo? I opet su se odgovori razlili od političkog gnjeva preko samoponištavanja u hedonizmu i odgođenih samoubistava do autističnih pobožnosti. Celan skončava u Seini. Primo Levi skače u ponor stubišta. Frankfurtska sociološka škola pokušava riješiti paradoks prosvjetljenog modernog svijeta koji, kako će zapisati Adorno i Horkheimer u Dijalektici prosvjetiteljstva, „sija u znamenju trijumfalnog zla“. Tehnološki progres nije praćen moralnim uzdignućem. (Sjetimo se da Srbi na kraju XX stoljeća, u vremenu između svjetskih prvenstava u SAD-u i Francuskoj, bagerima prekopavaju grobnice i jedno tijelo raznose na nekoliko općina). Singer pravi galeriju postratnih sudbina od kojih je svaka pojedinčano nekakav odgovor na neizdrživu aporiju Holokausta. Ako ne postoje duhovi, kaže jedan Singerov lik, onda Hitler nije nikog ubio. A ako ne postoji Bog, piše Andrew Delblanco u djelu Smrt Sotone, onda ne postoji ni Sotona, a kako locirati zlo bez simbola zla?

Pred genocidom pamet staje. Život batrga nemoćan da korača jer se iz dana u dan, da prizovemo Czeslawa Milosza, spotiče o nesahranjene kosti svojih najbližih. Krik Antigone što traži tijelo svoga brata nemoguće je izdržati. Zločinci šute i likuju. Raspravlja se o genocidu iz devedesetih kao da je to bilo prije petsto godina. Kao da epoha nema ništa s tim. Sve matrice su u funkciji. Genocid kao ritual, kao dnevno-politička ontologija, kao čvorno mjesto u dualističkoj shemi svijeta. Postgenocidno društvo, postgenocidna država, postgenocidne generacije moraju hic et nunc u tržišnu arenu, ali jedna ruka ne plješće, kaže arapska poslovica.

Pa možda je teologija pogrešan put, budući da nas odvraća od moralnih, pravnih i političkih okvira. Kada neko ubije nevinog čovjeka, tu teologiji nema mjesta. “Ne vjerujem da Aušvic ili Bosna”, piše Lars Fr. H Svendsen u “Filozofiji zla”, “otkrivaju neku duboku metafiziču istinu o savremenoj zapadnoj kulturi, o telosu civilizacije ili nečem sličnom. Dogodilo se da je veliki broj pojedinaca pod određenim političkim, društvenim i materijalnim uslovima progonio, mučio i ubijao druge pojedince. Nema nikakvog očiglednog razloga da razumevanje takvih događaja mora da zahteva pozivanje na istorijsko-metafizičke principe, ‘najdublje’ slojeve u duševnom životu čoveka… Radi se konkretnim akterima u konkretnom društveno-materijalnom prostoru. Važno je odrediti perspektivu aktera.”

Borges će u jednom razgovoru rezignirano izjaviti da vjeruje u Boga uprkos teologiji i teolozima, a Alber Camus u “Pobunjenom čovjeku” zaključuje kako je podvrgavanje Boga moralnom sudu čin u kojem se vjera gubi. Parafrazirat ćemo Singera: ako nema onog svijeta, Srebrenica se nije dogodila. Teorije ne mogu objasniti sudbinu; ona se može samo nagovijestiti ─ prenesenim značenjima, slikama, paradoksalnim pričama. U duhu preporuke Božijeg Poslanika, ne treba se zapetljavati u tu mrežu, taj labirint. Teorija je ovdje nemoćna, tema joj je neuhvatljiva, transcedentna. Žanr koji tražimo je neposredno svjedočenje žrtva.

Svi padamo, pjeva Rilke u poznatim stihovima, a Neko tom padanju daje sklad. Ovo se može razumjeti. Osim ako ti u datumu ukopa oca, amidža, daidža, braće, sinova, rođaka stoji:

11. juli

Prethodni članak

Mala Ćaba kraj Prusca

Sljedeći članak

Advija, prkosna od sna

PROČITAJTE I...

Mlada Travničanka Amna Halep nedavno je uspješno operirana u sarajevskom KCUS-u nakon što joj je dijagnosticirana skolioza, bolest koja je sve češća među našom djecom. Mnogi za liječenje skolioze u inostranstvu plaćaju visoke iznose, za njih se često organiziraju humanitarne akcije. Porodica Halep odlučila se za bh. stručnjake. Ozdravljenje njihovog djeteta dokazuje da su bili u pravu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!