108 godina od smrti Silvija Strahimira Kranjčevića: Svećenik poezije

Vladimir Nazor je za Kranjčevića rekao: „Da nije živio u Kalajevoj Bosni i Hedervarijevoj Hrvatskoj, nego u sretnoj zemlji Provansi, da ne bijaše Hrvat no Francuz, on bi jednako bio ono što jest – Kranjčević“

U Sarajevu uređuje od 1985. do 1903. godine književni časopis za pouku, zabavu i umjetnost Nada s izuzetno lijepim i autentičnim grafikama iz života Bosne koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, a uredništvo je bilo u zgradi bosanskohercegovačkog Zemaljskog muzeja. Preuzimanjem Nade započinje njegov izlazak iz samoizolacije i njegov izravni angažman ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Hrvatskoj. Tada „pravaš“ Kranjčević radi politički „salto“ i gotovo ulizivački piše pjesmu prigodnicu pod naslovom Njegovu veličanstvu caru i kralju Franji Josipu I.

Kada je riječ o velebnoj pojavi poezije hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića (a usuđujemo se reći i bosanskohercegovačkog), još jednom svraćamo pozornost na pjesnika reformatora „koji se rodio da objavi mir ne samo svome narodu već i čitavu svijetu“ (I. Frangeš). Uostalom, ni književna kritika nije škrtarila u svojim pohvalno ushitnim recepcijama. Začudnost te kritičke znatiželje ogleda se prije svega u besprimjernoj brojnosti – više od 800 bibliografskih jedinica. Od tolikih metodoloških orijentacija, načela vrednovanja i osobnih stajališta u opasnosti smo da ne vidimo njegove pjesme.

Međutim, broj njegovih čitalaca ne opada s vremenom, a tematika njegovih pjesama nimalo ne gubi na aktualnosti, posebno ne u komparativnim odmjeravanjima na relaciji: netipični romantizam, dodiri modernizma i osobna kozmogonija koja prerasta u NAD JA i njegov pjesnički univerzalizam. Ubrzo postaje hrvatski poeta vates, kao i kasnije isto tako „božanstvom“ nadahnuti pjesnik Vladimir Nazor, koji će, kao i mnogi, progovoriti o Kranjčeviću: „Da nije živio u Kalajevoj Bosni i Hedervarijevoj Hrvatskoj, nego u sretnoj zemlji Provansi, da ne bijaše Hrvat no Francuz, on bi jednako bio ono što jest – Kranjčević.“ To bi značilo – buntovni uskok i tankoćutni intelektualac. Završivši gimnaziju nije maturirao, a elitni Germanicum-Hungaricum u Rimu 1884. godine, gdje je trebao postati svećenikom, napušta.

U socijalističkoj Jugoslaviji govorilo se da je „strgnuo reverendu“. Vječni grad, ipak, zauvijek ostavlja traga u njemu te je akademik Ivo Frangeš smatrao da je Kranjčević spoj starozavjetnih proroka, blagih novozavjetnih navjesnika, klasičnog Rimljanina i modernog pravaškog malograđanina, starćevićanca. Zbog potonjeg, smatralo se da uz pjesnički ima i politički program. Prvi pjesnički nastup započinje zaveden Šenoinom megalitnom pojavom i Harambašićevskim budničarenjem, što je graničilo s epigonstvom, no, tu nacionalno romantičarasku vizuru ubrzo nadilazi potiskivajući intimu i kreće ka „tamnosti“ jezika bujne tradicionalne i avangardne refleksivnosti. Stoga ne čudi što je za sociološku kritiku između dvaju ratova bio bezličan i dalek. Krleža je pak „razmatrao“ njegov teizam i revolucionarnu bit koju ovaj pjesnik zasjenjuje brojnim frazama i digresijama. No, bez svake sumnje, Kranjčević je ostao iskren vjernik.

Zbog njegovog baratanja mitskim instrumentarijem zaključivalo se o njegovom ateizmu, uz koji se pridodala i činovnička neposlušnost i „jakobinski“ ideologem domoljublja. Takav Kranjčević htio je pomiriti Bibliju i Darwina, nastojeći dati religioznom čuvstvu neku panteističku i evolucionističku osnovu. Njegov subjektivni pesimizam Krleža jetko sažima: „Gristi sebe samoga za svoj vlastiti rep“, kao carski činovnik, dakako, u egzilu i svojevrsnom disidentstvu. Interesantno je za primijetiti da se njegov neposluh (beamterstvo) naslućuje u jednoj pjesmi (Portret) objavljenoj u sarajevskom Beharu, u maju 1908. godine.

U Zagrebu završava preparandijski učiteljski tečaj s diplomom učitelja „na građanskih školah“ i odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, koja je također bila duhovno stiješnjena zbog monarhističke okupacije. Mostar, Livno, Bijeljina i Sarajevo njegove su životne postaje u kojima je, piše dobar poznavalac „kranjčevićijane“ akademik Dubravko Jelčić, ostvarivao svoju egzistenciju, ali je i pjesnički sazrijevao. Vjerovatno je na tim prostorima mogao ostvariti svoj neotradicionalizam prema starozavjetnoj recepturi: „Proroštvo se nužno oplođuje pustinjaštvom.“

Odsječen od svoje književne matice on zalazi, kako je smatrao, u potpunu književnu pustoš Bosne. U jednom se pismu ispovijeda: “Evo, sve ovo vrijeme što sam u ovim tužnim krajevima, baš i ne zamočih pera… Svuda himba, laž i licemjerstvo.“ Jedan dio tih osjećaja osamljenosti, napuštenosti i zapostavljenosti ponio je vjerovatno i iz Hrvatske. Naime, poznato je da takav pjesnik nije odgovarao onom vremenu ni okružju u Hrvatskoj pa čak ni mladim hrvatskim modernistima. Treba reći da je Kranjčević odista pjesnik tugovanja i „bugarenja“ od svoje prve knjige. Ali, riječ je o muževnoj boli i mojsijevskoj želji da hrvatski narod konačno dosegne žuđenu slobodu, uzevši tako u obzir njegov korelat domovine, čovjeka i svemira.

Još jedan autor s dobrim uvidom u „kranjčevićijanu“, Antun Česko, ustvrđuje njegovu stožernu kontroverziju sačinjenu od pjesnika buntovnika do pjesnika žrtve, od karizme poete vatesa do klonuća poete intimusa, a tome treba dodati i komplekse formirane iz doba djetinjstva i mladosti – mnogobrojna obitelj, kompleks preminule majke, sukob s ocem itd. Ali, teže nedaće čekaju pjesnika zbog stalnog činovničkog premještanja dekretom zbog denuncijacija sve do sarajevske sinekure u tamošnjoj preparandiji. Možda je i zbog toga kasno osnovao obitelj u svojoj trideset trećoj godini, našavši u supruzi Eli (Gabrijela Ana Kašaj) brižnog poštovaoca, te doživljava svoj intimni i stvaralački zenit.

U to se vrijeme sve mijenja nabolje. U Sarajevu uređuje od 1895. do 1903. godine književni časopis za pouku, zabavu i umjetnost Nada s izuzetno lijepim i autentičnim grafikama iz „života“ Bosne koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, a uredništvo je bilo u zgradi bosanskohercegovačkog Zemaljskog muzeja. Preuzimanjem Nade započinje njegov izlazak iz samoizolacije i njegov izravni angažman ne samo u Bosni i Hercegovini nego i Hrvatskoj. rvatske Tada „pravaš“ Kranjčević radi politički „salto“ (a mi ga razumijemo) i gotovo ulizivački piše pjesmu prigodnicu Njegovu veličanstvu caru i kralju Franji Josipu I.

No, pisao je i ljubavne pjesme (O želji ljubavi), ali se posebno analizira njegova legura domoljubnog i intimnog erotskog, a znao je biti i ironizacijski sarkastičan. Naravno, ne kao Matoš, čiju je boemu i skitnje potpomagao – redovno mu isplaćajući honorare za priloge u Nadi. Uzgred, Matošev cinizam i kritička zloćudnost spram Kranjčevića dolazi do izražaja u napisu o njegovoj trećoj knjizi Trzaji (kao dio trilogije objavljene za života: Bugarkinje, Izabrane pjesme i Trzaji): “Ta tragična koketerija boli već nas umaraše. (…) Sudeći po mnogim suzama u nervoznim Trzajima, njihov bolesni autor pisaše ih u histeriji.“ Pripomenimo još da bi danas svaki urednik prekinuo suradnju s takvim kritičarem, a, ako je u mogućnosti, internirao bi ga iz književnosti ili bi ga politički kompromitirao. No, Kranjčević je kao čovjekoljubac poistovjetio život i poeziju.

Kad se ugasila Nada, ubrzo su se pojavili i prvi znaci bolesti i vidljiva agonija s neumitnim i vrlo brzim odlaskom s ovog svijeta. Danas govorimo o trima važnim interakcijskim razinama njegovog pjesništva koje se manifestno odvijaju kao osjećanje sebe u srazu sa svijetom, zatim u ljubavi spram domovini (pjesma Moj dom kao arhetipska poveznica s čitavim njegovim djelom) i podvostručenom osjećaju sebe i sebstva. To je S. S. Kranjčević pretočio u niz antologijskih pjesama objavljenih u svojoj pjesničkoj trilogiji i ponajviše u zagrebačkom Vijencu, čiji je urednik bio Šenoa. Ako iz strukturalne cjeline izdvojimo samo neke stihove, mi koji imamo domovinu zavoljet ćemo je još više: „Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim / Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio / I sve što po njoj gazi po mojem srcu pleše, njen rug je i moj rug.“

 

PROČITAJTE I...

Ilahija od svog nastanka u 13. stoljeću do danas predstavlja najrasprostranjeniju orijentalno-islamsku formu iskazivanja ljubavi prema Bogu. Njenim začetnikom smatra se Ašik Junus, kojeg ujedno opisuju i kao najvećeg pisca ilahija. Postoji i mišljenje da su ilahije u nastanku s Ašikom Junusom bile na svom vrhuncu i da su nakon njegovog preseljenja u neprestanoj silaznoj putanji. Ako je ovo tačno, onda je vrijeme u kojem živimo najmanje pogodno za ilahije

Jedan od najznačajnijih savremenih španskih pisaca Juan Goytisolo (87) preminuo je 5. juna. Goytisolo, dobitnik nagrade “Cervantes” za životno djelo, bio je jedan od najvažnijih španskih pisaca 20. stoljeća. Objavio je više od 20 romana, bio žestoki protivnik Francove diktature, te je zbog toga dobar dio svog života proveo u dobrovoljnom egzilu. Goytisolo je 1993. godine bio dopisnik dnevnika El País iz opkoljenog Sarajeva, a svoja iskustva iz glavnog grada BiH pretočio je u knjigu Sarajevska bilježnica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!