108 godina od smrti Silvija Strahimira Kranjčevića: Svećenik poezije

Vladimir Nazor je za Kranjčevića rekao: „Da nije živio u Kalajevoj Bosni i Hedervarijevoj Hrvatskoj, nego u sretnoj zemlji Provansi, da ne bijaše Hrvat no Francuz, on bi jednako bio ono što jest – Kranjčević“

U Sarajevu uređuje od 1985. do 1903. godine književni časopis za pouku, zabavu i umjetnost Nada s izuzetno lijepim i autentičnim grafikama iz života Bosne koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, a uredništvo je bilo u zgradi bosanskohercegovačkog Zemaljskog muzeja. Preuzimanjem Nade započinje njegov izlazak iz samoizolacije i njegov izravni angažman ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Hrvatskoj. Tada „pravaš“ Kranjčević radi politički „salto“ i gotovo ulizivački piše pjesmu prigodnicu pod naslovom Njegovu veličanstvu caru i kralju Franji Josipu I.

Kada je riječ o velebnoj pojavi poezije hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića (a usuđujemo se reći i bosanskohercegovačkog), još jednom svraćamo pozornost na pjesnika reformatora „koji se rodio da objavi mir ne samo svome narodu već i čitavu svijetu“ (I. Frangeš). Uostalom, ni književna kritika nije škrtarila u svojim pohvalno ushitnim recepcijama. Začudnost te kritičke znatiželje ogleda se prije svega u besprimjernoj brojnosti – više od 800 bibliografskih jedinica. Od tolikih metodoloških orijentacija, načela vrednovanja i osobnih stajališta u opasnosti smo da ne vidimo njegove pjesme.

Međutim, broj njegovih čitalaca ne opada s vremenom, a tematika njegovih pjesama nimalo ne gubi na aktualnosti, posebno ne u komparativnim odmjeravanjima na relaciji: netipični romantizam, dodiri modernizma i osobna kozmogonija koja prerasta u NAD JA i njegov pjesnički univerzalizam. Ubrzo postaje hrvatski poeta vates, kao i kasnije isto tako „božanstvom“ nadahnuti pjesnik Vladimir Nazor, koji će, kao i mnogi, progovoriti o Kranjčeviću: „Da nije živio u Kalajevoj Bosni i Hedervarijevoj Hrvatskoj, nego u sretnoj zemlji Provansi, da ne bijaše Hrvat no Francuz, on bi jednako bio ono što jest – Kranjčević.“ To bi značilo – buntovni uskok i tankoćutni intelektualac. Završivši gimnaziju nije maturirao, a elitni Germanicum-Hungaricum u Rimu 1884. godine, gdje je trebao postati svećenikom, napušta.

U socijalističkoj Jugoslaviji govorilo se da je „strgnuo reverendu“. Vječni grad, ipak, zauvijek ostavlja traga u njemu te je akademik Ivo Frangeš smatrao da je Kranjčević spoj starozavjetnih proroka, blagih novozavjetnih navjesnika, klasičnog Rimljanina i modernog pravaškog malograđanina, starćevićanca. Zbog potonjeg, smatralo se da uz pjesnički ima i politički program. Prvi pjesnički nastup započinje zaveden Šenoinom megalitnom pojavom i Harambašićevskim budničarenjem, što je graničilo s epigonstvom, no, tu nacionalno romantičarasku vizuru ubrzo nadilazi potiskivajući intimu i kreće ka „tamnosti“ jezika bujne tradicionalne i avangardne refleksivnosti. Stoga ne čudi što je za sociološku kritiku između dvaju ratova bio bezličan i dalek. Krleža je pak „razmatrao“ njegov teizam i revolucionarnu bit koju ovaj pjesnik zasjenjuje brojnim frazama i digresijama. No, bez svake sumnje, Kranjčević je ostao iskren vjernik.

Zbog njegovog baratanja mitskim instrumentarijem zaključivalo se o njegovom ateizmu, uz koji se pridodala i činovnička neposlušnost i „jakobinski“ ideologem domoljublja. Takav Kranjčević htio je pomiriti Bibliju i Darwina, nastojeći dati religioznom čuvstvu neku panteističku i evolucionističku osnovu. Njegov subjektivni pesimizam Krleža jetko sažima: „Gristi sebe samoga za svoj vlastiti rep“, kao carski činovnik, dakako, u egzilu i svojevrsnom disidentstvu. Interesantno je za primijetiti da se njegov neposluh (beamterstvo) naslućuje u jednoj pjesmi (Portret) objavljenoj u sarajevskom Beharu, u maju 1908. godine.

U Zagrebu završava preparandijski učiteljski tečaj s diplomom učitelja „na građanskih školah“ i odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu, koja je također bila duhovno stiješnjena zbog monarhističke okupacije. Mostar, Livno, Bijeljina i Sarajevo njegove su životne postaje u kojima je, piše dobar poznavalac „kranjčevićijane“ akademik Dubravko Jelčić, ostvarivao svoju egzistenciju, ali je i pjesnički sazrijevao. Vjerovatno je na tim prostorima mogao ostvariti svoj neotradicionalizam prema starozavjetnoj recepturi: „Proroštvo se nužno oplođuje pustinjaštvom.“

Odsječen od svoje književne matice on zalazi, kako je smatrao, u potpunu književnu pustoš Bosne. U jednom se pismu ispovijeda: “Evo, sve ovo vrijeme što sam u ovim tužnim krajevima, baš i ne zamočih pera… Svuda himba, laž i licemjerstvo.“ Jedan dio tih osjećaja osamljenosti, napuštenosti i zapostavljenosti ponio je vjerovatno i iz Hrvatske. Naime, poznato je da takav pjesnik nije odgovarao onom vremenu ni okružju u Hrvatskoj pa čak ni mladim hrvatskim modernistima. Treba reći da je Kranjčević odista pjesnik tugovanja i „bugarenja“ od svoje prve knjige. Ali, riječ je o muževnoj boli i mojsijevskoj želji da hrvatski narod konačno dosegne žuđenu slobodu, uzevši tako u obzir njegov korelat domovine, čovjeka i svemira.

Još jedan autor s dobrim uvidom u „kranjčevićijanu“, Antun Česko, ustvrđuje njegovu stožernu kontroverziju sačinjenu od pjesnika buntovnika do pjesnika žrtve, od karizme poete vatesa do klonuća poete intimusa, a tome treba dodati i komplekse formirane iz doba djetinjstva i mladosti – mnogobrojna obitelj, kompleks preminule majke, sukob s ocem itd. Ali, teže nedaće čekaju pjesnika zbog stalnog činovničkog premještanja dekretom zbog denuncijacija sve do sarajevske sinekure u tamošnjoj preparandiji. Možda je i zbog toga kasno osnovao obitelj u svojoj trideset trećoj godini, našavši u supruzi Eli (Gabrijela Ana Kašaj) brižnog poštovaoca, te doživljava svoj intimni i stvaralački zenit.

U to se vrijeme sve mijenja nabolje. U Sarajevu uređuje od 1895. do 1903. godine književni časopis za pouku, zabavu i umjetnost Nada s izuzetno lijepim i autentičnim grafikama iz „života“ Bosne koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, a uredništvo je bilo u zgradi bosanskohercegovačkog Zemaljskog muzeja. Preuzimanjem Nade započinje njegov izlazak iz samoizolacije i njegov izravni angažman ne samo u Bosni i Hercegovini nego i Hrvatskoj. rvatske Tada „pravaš“ Kranjčević radi politički „salto“ (a mi ga razumijemo) i gotovo ulizivački piše pjesmu prigodnicu Njegovu veličanstvu caru i kralju Franji Josipu I.

No, pisao je i ljubavne pjesme (O želji ljubavi), ali se posebno analizira njegova legura domoljubnog i intimnog erotskog, a znao je biti i ironizacijski sarkastičan. Naravno, ne kao Matoš, čiju je boemu i skitnje potpomagao – redovno mu isplaćajući honorare za priloge u Nadi. Uzgred, Matošev cinizam i kritička zloćudnost spram Kranjčevića dolazi do izražaja u napisu o njegovoj trećoj knjizi Trzaji (kao dio trilogije objavljene za života: Bugarkinje, Izabrane pjesme i Trzaji): “Ta tragična koketerija boli već nas umaraše. (…) Sudeći po mnogim suzama u nervoznim Trzajima, njihov bolesni autor pisaše ih u histeriji.“ Pripomenimo još da bi danas svaki urednik prekinuo suradnju s takvim kritičarem, a, ako je u mogućnosti, internirao bi ga iz književnosti ili bi ga politički kompromitirao. No, Kranjčević je kao čovjekoljubac poistovjetio život i poeziju.

Kad se ugasila Nada, ubrzo su se pojavili i prvi znaci bolesti i vidljiva agonija s neumitnim i vrlo brzim odlaskom s ovog svijeta. Danas govorimo o trima važnim interakcijskim razinama njegovog pjesništva koje se manifestno odvijaju kao osjećanje sebe u srazu sa svijetom, zatim u ljubavi spram domovini (pjesma Moj dom kao arhetipska poveznica s čitavim njegovim djelom) i podvostručenom osjećaju sebe i sebstva. To je S. S. Kranjčević pretočio u niz antologijskih pjesama objavljenih u svojoj pjesničkoj trilogiji i ponajviše u zagrebačkom Vijencu, čiji je urednik bio Šenoa. Ako iz strukturalne cjeline izdvojimo samo neke stihove, mi koji imamo domovinu zavoljet ćemo je još više: „Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim / Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio / I sve što po njoj gazi po mojem srcu pleše, njen rug je i moj rug.“

 

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!