100% ovu zemlju osjećamo svojom, ali tih 100% dijelimo s ostalima

Svakako da BiH nije isključivo bošnjačka, ali ne vidim problem da Bošnjaci svojom jednom i jedinom, pa ako hoćete i nacionalnom državom, smatraju BiH. To što je njena kompozicija multinacionalna Bošnjacima nikada nije predstavljalo problem. Znate, dijeljenjem vlasti na tri, i možda još koji dio, nije po automatizmu i dijeljenje osjećanja i ljubavi prema zemlji. Upravo taj odnos determinira šta je ova država nama, a nema sumnje da je, kako sam rekao već, jedna i jedina. Otuda je onda i nacionalna država Bošnjaka”

Historičar dr. sci. Admir Mulaosmanović (1973) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2004. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je 2008. godine na temu Bihaćka krajina 1971 – 1991. Utjecaj politike i političke elite na privredni razvoj, a na istom fakultetu pod mentorstvom prof. dr. Ive Banca doktorirao na temu Političar Alija Izetbegović – Od osnivanja SDA (1990.) do povlačenja iz Predsjedništva BiH (2000.). Njegov magisterij i doktorat izašli su kao knjige u izdanju Instituta za istoriju Sarajeva i “Dobre knjige” Sarajevo. Godine 2006. zaposlen je na Institutu za istoriju Sarajevo kao stručni saradnik za modernu historiju 20. stoljeća. Ovih dana je imenovan na poziciju vršioca dužnosti dekana Fakulteta za umjetnost i društvene nauke (FASS) Internacionalnog univerziteta Sarajevo (IUS), što je i bio povod za razgovor.

STAV: Navršilo se stotinu godina od sloma Austro-Ugarske i stotinu godina od proglašenja prve Jugoslavije, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Možete li uporediti odnos tih dviju država prema Bošnjacima?

MULAOSMANOVIĆ: Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da su se Bošnjaci masovno iseljavali od 1878. godine pa sve do vremena poslije Drugog svjetskog rata (1953. godine i tzv. džentlmenskog sporazuma između Jugoslavije i Turske), onda teško možemo govoriti o nekim velikim i suštinskim razlikama po same Bošnjake. Kroz četiri provedena popisa u austrougarskom periodu možemo vidjeti da je udio Bošnjaka u ukupnom bosanskohercegovačkom stanovništvu pao za 6,48%, kako je to popis iz 1910. godine pokazao. Slična situacija pratila je ukupno muslimansko stanovništvo na području nove državne tvorevine (Kraljevine SHS / Jugoslavije) od 1918. godine do 1939. godine, kada veliki broj Albanaca s Kosova i Bošnjaka, više iz Sandžaka nego BiH, odlazi ka Turskoj, posebno između 1925. i 1934. godine. Istina, u ovom periodu dominantno se iseljavaju Albanci s Kosova, no, Bošnjaci također imaju svoje valove iseljavanja. Taj skoro osamdesetogodišnji trend, zapravo, najbolje svjedoči o položaju bošnjačkog naroda.

Slom integralnog bošnjaštva, kako ga je vidio i sam Benjamin Kallay, bio je na određeni način i pobjeda nacionalnih ideja srpstva i hrvatstva u BiH, prve širene iz susjedne Srbije i druge favorizirane od austrougarskih vlasti, što je Bošnjacima bila poruka da u vlastitoj zemlji ne mogu osjećati komfor i da su društveno-politički odnosi u kojima oni ne predstavljaju značajan činilac postali realnost. Kada pogledate koji su zahtjevi bošnjačkih prvaka prema centralnim vlastima do 1918. godine, a potom i nakon te godine, jasno je da se radi o zahtjevima političke manjine.

STAV: Neko će reći da su Bošnjaci predugo bili pod tuđom vlašću i da je to jedan od razloga zašto nisu kao kolektiv razvili pozitivan i odgovoran odnos prema državi. Da li biste se složili s takvim mišljenjem?

MULAOSMANOVIĆ: Vidite, ja sam jedan od onih koji govore da su Bošnjaci u posljednjih 150 godina, izgubivši elitu u nekoliko navrata, postali obezglavljeni narod. Dakle, od Omer-paše Latasa bošnjački narod konstantno se susreće s atacima i napadima na svoje prvake i predstavnike, s jedne, te odlaska takvih van Bosne i Hercegovine, s druge strane. Uslijed takvog razvoja, jasno je kako su i naši kapaciteti bili dosta reducirani. Dodamo li tome činjenicu da u upravnim organima Bošnjaci do sedamdesetih godina 20. stoljeća participiraju s malim brojem ljudi, onda se zaključak sam nameće.

Tuđa vlast i neparticipiranje u vlasti, napose izvršnoj, Bošnjake je odučila od vladanja i to se, nažalost, jednim dijelom negativno manifestiralo u periodu poslije 1995. godine. Mislim da sada ipak imamo dosta poboljšanu situaciju, postoji kontinuitet participiranja u vlasti i on se neće prekinuti. To znači da su Bošnjaci napokon ostvarili dobar dio političkih ciljeva – opstojnost države i ravnopravnost vlastitog naroda – koje treba čuvati i unapređivati, a u narodu i dalje njegovati političku svijest koja neće više nikada koketirati s vlastitim vrijednostima i političkim ciljevima.

STAV: Neko će reći da su Bošnjaci “jedini narod na Balkanu koji nema svoju nacionalnu državu”, a reći da Albanci imaju “čak dvije i po”. Ako je to tačno, šta je onda Bošnjacima BiH?

MULAOSMANOVIĆ: Zbog kompleksnosti našega stanja, dosta je takvih govora izrečeno u skorije vrijeme, a i sam sam svjedočio takvim razgovorima. Svakako da BiH nije isključivo bošnjačka, ali ne vidim problem da Bošnjaci svojom jednom i jedinom, pa ako hoćete i nacionalnom državom, smatraju BiH. To što je njena kompozicija multinacionalna Bošnjacima nikada nije predstavljalo problem. Znate, dijeljenjem vlasti na tri, i možda još koji dio, nije po automatizmu i dijeljenje osjećanja i ljubavi prema zemlji.

Upravo taj odnos determinira šta je ova država nama, a nema sumnje da je, kako sam rekao već, jedna i jedina. Otuda je onda i nacionalna država Bošnjaka. Ne radi se o tome da je ona isključivo bošnjačka već naprosto Bošnjaci druge domovine nemaju pa je i sasvim logično da je Bosna i Hercegovina njihovo utočište i pribježište, prostor okupljanja i željeni prostor slobode. Vjerujem da je upravo zbog ovog ukorijenjenog stava i razumijevanja unutar bošnjačkog naroda, multikulturalizam i razvijen u našoj zemlji. Ako bih nekim matematičkim obrascem to mogao iskazati – 100% ovu zemlju osjećamo svojom, ali tih 100% dijelimo s ostalima.

STAV: Je li referendum za nezavisnost 1. marta 1992. godine razlog za početak rata u BiH, a za koji su, po srpskim tumačenjima, odgovorni Bošnjaci, odnosno, u proširenoj Miloševićevoj propagandnoj verziji tzv. “vatikansko-mudžahedinska” zavjera?

MULAOSMANOVIĆ: Referendum za nezavisnost velika je pobjeda demokratskih snaga, predvođenih tadašnjim bošnjačkim političkim establišmentom, i on kao takav ne može biti drugačije percipiran. Velikosrpska propaganda operirala je i operirat će određenim događajima u nastojanju da zamagli ulogu Srbije u raspadu bivše države, i to je nešto na šta smo naviknuti. Imamo i tu epizodu, između ostalog, sa srpskim svatom koja se koristi kao opravdanje opsade Sarajeva npr., a sve u želji da se izgrade narativi kojima bi se moglo, prije svega, medijski odgovoriti na nebrojene činjenice koje inkriminiraju Srbiju i srpsko rukovodstvo.

Sve je to dosta nemušto i neodrživo. Dovoljni su samo srpski izvori da se pokaže koliko se ozbiljno radilo na pripremi komadanja Bosne i Hercegovine u procesu nestanka Jugoslavije i da je to bio temelj rješavanju srpsko-hrvatskih odnosa. Referendum je potvrdio, i to je djelomično odgovor i na vaše prvo pitanje, da su Bošnjaci prevazišli mentalitet manjine i minornog političkog faktora, s čime se, prije svega, srpska politička elita nije mogla pomiriti. Očekivalo se da se Bošnjaci neće smjeti braniti i da će odustati od vlastite slobode i slobode svoje zemlje. Historijska je stvar u onakvim okolnostima slijediti demokratski svijet i njegove tekovine, a ne ići uz pobornike šovinizma i diktature kakav je bio Milošević. Taj veliki slobodarski ispit je položen, dok je, s druge strane, više nego jasno da je Miloševićev režim bio glavni rušilac Jugoslavije, pokretač ratova i na kraju najodgovorniji za počinjeni genocid u BiH.

STAV: Na Dan nezavisnosti BiH, 1. marta, najčešće imamo osporavanja i napade od srpskih političkih elita koje uz taj datum vežu isključivo negativne predznake. Koja je razlika između 9. januara 1992. i 1. marta 1992. godine i mogu li se uopće uspoređivati?

MULAOSMANOVIĆ: Alija Izetbegović je 10. januara 1992. godine, dakle dan nakon proglašenja RS BiH, na sjednici Predsjedništva BiH kazao da bi u uređenoj državi oni koji su to učinili bili uhapšeni zbog protuustavnog i vaninstitucionalnog djelovanja i vojska bi bila na ulicama radi zaštite ustavno-pravnog poretka, ali BiH, nažalost, nije uređena država. To je temeljna razlika. Proces koji je vodio ka proglašenju RS BiH bio je protuustavan i mimo zvaničnih institucija BiH. Zbog toga je, između ostalog, srpsko rukovodstvo sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora nazivano pobunjenim.

Zbog zločina koji su počinjeni, njihovi su lideri, pored atributa pobunjen, ubrzo dobili i oznaku ratnih zločinaca. S druge strane, referendum za nezavisnost proveden je unutar institucija BiH prema jasnim procedurama i pod vrlo budnim okom međunarodnih predstavnika. Jedine neregularnosti i poteškoće dolazile su na područjima gdje je postojala srpska većina pod vlašću SDS-a i gdje se nastojalo omesti demokratski proces. U osnovi, nije usporedivo i zbog ciljeva koje su imali – Karadžić i njegovi saradnici su željeli ekskluzivnu srpsku teritoriju, Izetbegović i organi BiH bili su zagovornici ravnopravnih i slobodnih građana i naroda. Radi se o dvama suprotstavljenim konceptima i potpuno dvjema različitim procedurama.

STAV: Koje su veze između 1. marta i 25. novembra?

MULAOSMANOVIĆ: Najosnovnija veza leži u činjenici da su potvrđeni temelji bosanskohercegovačke državnosti i njene multikulturalnosti. Ja bih ovim datumima dodao i 26. novembar 1918. godine, kada je Zemaljska vlada koju je formiralo Narodno vijeće SHS za BiH s Atanasijem Šolom na čelu odbila našu zemlju priključiti Kraljevini Srbiji tokom formiranja Kraljevine SHS, a što je dan prije učinila Vojvodina, a dan poslije i Crna Gora (26. novembar 1918. godine) na tzv. Podgoričkoj skupštini. I tada je, vidite, unutar političkog bosanskohercegovačkog establišmenta ideja državnosti i multikulturalnosti BiH pobijedila unatoč velikim prijetnjama i agitacijom iz Srbije. Konstanta koja je sasvim jasna i potpuno vidljiva, veza između ovih datuma, kako ste kazali, jeste razumijevanje političkih predstavnika i narodnih prvaka da je BiH poseban okvir koji se ne smije narušavati.

STAV: Općenito možemo govoriti o trendu izjednačavanja na relacijama navodnog postojanja jednako agresivnih etnonacionalnih politika, krivnje za rat, ratnih zločina, jednake uloge Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana itd. Je li riječ o nekoj vrsti strategije i na koji način ona djeluje na Bošnjake?

MULAOSMANOVIĆ: Bilo je potrebno poslije 1996. godine napraviti neku vrstu balansa pripisujući i Bošnjacima netrpeljivost i politički ekskluzivizam. Kada kažem potrebno, onda mislim na međunarodnu zajednicu i njene pokušaje otvaranja dijaloga i saradnje između političkih predstavnika triju naroda. Bilo je tu iskrenih nastojanja, ali i dosta nerazumijevanja kao i ne baš etičkih pokušaja u nametanju krivice legalnim vlastima BiH u periodu agresije. Sjetimo se halabuke koja je trajala nekoliko godina zbog prisustva arapskih dobrovoljaca. Kao da je to bio najveći problem ove države iako ti borci nisu došli na poziv bh. vlasti, a napose što su došli osjećajući da se ubijaju i protjeruju nevini ljudi, ostavljeni na milost letargičnoj međunarodnoj zajednici.

Ta su izjednačavanja besmislena jer se na neki način žrtvi nameće osjećaj krivnje zato što se branila. No, politički pragmatizam kreatora procesa u poslijeratnoj BiH zahtijevao je neku vrstu reduciranja bošnjačkog političkog kapitala koji je tokom rata postao dominantan, što zbog kakvog-takvog očuvanja demokratskog i multikulturalnog modela na područjima gdje je vladao, što zbog, nažalost, zastrašujućih zločina i naposljetku zločina genocida kojem je bio izložen. Dejtonski ugovor nije prepoznao pobjednike i trebalo je u takav aranžman ukalupiti političke odnose. Jasno da su u takvim procesima Bošnjaci mogli osjetiti i određenu vrstu strategije uperene protiv njih i da je to dosta frustrirajuće djelovalo na ljude.

E sada, ne treba biti previše samokritičan jer se ipak u prvoj dekadi nakon rata doista vodila teška borba u obnovi privrednih resursa, gradova i sela, no, da li i zbog one unaprijed iskazane pretpostavke da Bošnjaci nisu znali vladati državom ili zbog realnog cvjetanja samoživih lokalnih lidera i narodnih predstavnika, ovaj ratni kapital iscurio je iz ruku. Dakle, i mi smo doprinijeli da se pojave takve paralele i tumačenja o jednakoj krivici. Ovo govorim jer smatram da moramo u svemu polaziti od sebe pa onda od drugih. Istina jeste da nam mnogi, unatoč svemu, nisu bili i neće biti naklonjeni. Ja vjerujem da mi to možemo promijeniti.

STAV: Dakle, ako na jednoj strani imamo one koje u današnje vrijeme slijede četničku i ustašku ideologiju, ili se barem u dijelu nacionalne politike Srba i Hrvata na te ideologije naslanjaju, u toj strategiji izjednačavanja potrebno je i Bošnjacima i njihovoj nacionalnoj politici prikrpati sličnu ideologiju. Kada govorimo o prošlosti, tu se izvlači Handžar divizija, a u posljednje vrijeme ličnost koja bi trebala predstavljati simbol takvih Bošnjaka jeste Mustafa Busuladžić. Kada govorimo o sadašnjosti, izvlače se “Askeri”, koji se stavljaju u istu ravan sa “Srbskom časti”, a hrvatski i srpski mediji žele predstaviti da muslimanski radikali vire iz svakog ćoška u BiH. Ko je ovdje revizionista, ko lažov, ko žrtva, ko radikal?

MULAOSMANOVIĆ: Pa pazite, u Srbiji se u posljednjih desetak godina provodi potpuna revizija. To je uzelo takve proporcije da se i sam Milan Nedić, kvisling i saradnik nacista, nastoji rehabilitirati. Nije problem u revizionizmu jer je historija podložna propitivanju, a posebno kada imate činjenicu da se mora napraviti kritičan odnos spram historiografija nastalih u vrijeme jednopartijskih sistema, jednoumlja i ideološkog monolita kakva je bila, između ostalih, i Jugoslavija. Zapravo je historičar pozvan da “rastrese” uvriježena mišljenja i izgrađene narative u potrazi za istinom ili barem da se što više približi historijskoj istini.

Problem nastaje kada na ideologiju odgovorite ideologijom, kada na narativ pobjednika odgovorite narativom gubitnika koji se nastoji prikazati pobjednikom. Najčešće ova nastojanja određenih kolega iz regije nisu ništa drugo nego uspostavljanje ideologiziranih narativa, što ih u suštini ne odvaja i ne razlikuje od koncepta protiv kojeg su ustali. Ja bih čitav diskurs koji ste postavili posmatrao kroz poznato Iggersovo tumačenja Rankeovog wie es eigentlich gewesen (šta se doista dogodilo) kao postavke koja stremi otkrivanju šta se suštinski dogodilo, odnosno koja je suština događaja koji se odigrao. Konkretno, ova recentna događanja i pokušaji izjednačavanja odraslih izrazito militantnih osoba u “Srbskoj časti” s djecom koja skakuću u vrećama i uče Kur'an dovoljan su pokazatelj iskrivljenog i ideologiziranog tretiranja događaja i pojava.

Ne možemo, također, zatvoriti oči i ne kazati kako je među pobjedničkim snagama (SAD, SSSR i VB) nakon Drugog svjetskog rata zavladalo neprijateljstvo koje je dovelo do Hladnog rata. Ta kompleksnost i nepovjerenje postojali su čitav period rata, a sveukupnost nesporazuma možda na najizrazitiji način personificira Charles de Gaul, francuski predsjednik. Stvari nikada nisu crno-bijele, pa niti u ovom slučaju. Ali to svakako ne znači da dokazane i prokazane zločince i saradnike režima treba rehabilitirati i učiniti ih nacionalnim herojima. Ustaški zločinci imaju svoje ulice i trgove. Četnički također.

Studentski dom na Palama nosi ime ratnog zločinca Radovana Karadžića, no problem postaje kada se osnovnoj školi da ime po Mustafi Busuladžiću, čovjeku koji je riječju i djelom bio antikomunista i antifašista. Dakle, ime škole nije Džafer Kulenović. Jedina inkriminacija mu je rečenica u kojoj govori da u Sarajevu cvjeta lihvarenje čak gore nego što je bilo dok su Jevreji još bili tu. On naprosto iznosi činjenicu da su NDH vlasti protjerale Jevreje, bez ushićenja ili slavljenja. Osuditi Busuladžića zbog ovog kao saradnika okupatora jednostavno nema smisla jer onda se mora osuditi i ogroman broj evropske inteligencije 19. i 20. stoljeća, koja je slično govorila o ovom problemu. Posebno jer i Busuladžićev fokus nisu Jevreji već muslimanski trgovci koji lihvare i kamatare građane u vrijeme rata.

STAV: Je li Mustafa Busuladžić bio Hrvat, što vole danas isticati oni koji ga osporavaju? Uostalom, mislite li Vi da je proces nacionalizacije Bošnjaka iza nas ili je samo promijenio formu?

MULAOSMANOVIĆ: Proces je iza nas. Nasrtaja će biti, ali, suštinski, Bošnjaci su vratili historijski nacionalno ime i izgradili nacionalne institucije. Sada je na tim institucijama da rade na očuvanju tradicije i kulture. Dakle, opasnost ne dolazi od drugih već od nas samih. Mustafa Busuladžić bio je predani musliman, bosanski domoljub, antikomunista i antifašista. Nema sumnje da je bio Bošnjak. Koketiranja sa srpstvom i hrvatstvom produkti su vremena i nedefiniranosti nacionalnog identiteta.

Vjerski je u tome vremenu bio prevlađujući i jedini vrijedan. Ne samo Busuladžiću već i mnogim drugim bošnjačkim intelektualcima. U knjizi Muslimani u Evropi Busuladžić sasvim konkretno kaže: “U ratu ideologija naš je put islam. Mi se borimo da se održimo kao muslimani, da pribavimo sebi prava koja nam pripadaju kao pravim sinovima naše grude. (…) Stoga nam nije potrebno niti želimo posezati za tuđim i novim ideologijama, koje su tuđe našim mentalnim osobinama, našem psihičkom ustrojstvu, našoj etici i našoj predaji.” Kome ovo nije jasno, ja doista nemam namjeru tumačiti.

STAV: Dio Vašeg znanstvenog opusa tiče se i istraživanja historijata Bosanske krajine u periodu netom pred rat devedesetih, posebno u vezi s utjecajem politike na privredu u tom području. S obzirom na psihogram i djelovanje Fikreta Abdića, možemo li prepoznati slične uzorke u djelovanju nekih današnjih bošnjačkih političara? Ustvari, ko su to danas bošnjački izdajnici i veleizdajnici, s obzirom na to da se s ovim terminima vrlo olahko barata u javnom prostoru?

MULAOSMANOVIĆ: Dobro ste kazali, ovo su termini kojima se olahko barata. Ponekad mi izgleda ukoliko se neko ne slaže s određenim oponentom, pa makar u pitanju bila i izgradnja elektrifikacijske mreže na nivou mjesne zajednice, proglašava se izdajnikom. I ovo je pojava koja razdire bošnjačko tijelo u posljednjih dvadesetak godina, a kojoj se mora stati ukraj. Ja nisam u posjedu informacija na osnovu kojih bih mogao uprijeti prstom i kazati ko radi protiv bošnjačkih interesa a dio je političkog establišmenta.

Prepoznajem određene uzorke koji bude sumnjičavost, no, ponavljam, to nije dovoljno da bi se nekoga diskvalificiralo i proglasilo izdajnikom. Čak i samo spominjanje ovog termina mi nekako teško pada. Ono šta je neminovnost i što može da nas brine jeste svijest da takvi postoje i da nisu beznačajni. Jačanje političke svijesti i uspostavljanje normi takve će diskvalificirati po automatizmu. Znači da politički, kulturni i obrazovni subjekti moraju ozbiljnije pristupiti njegovanju bošnjaštva.

STAV: Šta mislite o ljudima koji svoju znanstvenu karijeru i stručnost podrede dnevnopolitičkim prepucavanjima?

MULAOSMANOVIĆ: To je usud tranzicionog društva u kojem političari postaju znanstvenici, znanstvenici novinari, novinari političari, političari privrednici itd. Uslijed takvog razvoja, niste sigurni zapravo s kim razgovarate i ko vam se obraća, a i takvi najčešće mijenjaju uloge i, umjesto znanstvenog ili novinarskog osvrta, daju potpuno politički ili privredni, i tako ukrug. Daleko od tog da se ljude treba sputavati i limitirati, no u našem slučaju nastoji se dominantno ostvariti utjecaj u cilju ostvarivanja ideološke supremacije. Zbog tog se sve gore navedeno gubi, tj. gubi se smisao i ostaje samo ideološka borba i sudionici iste.

STAV: Po Vašem mišljenju, kakav je odnos turske politike prema BiH u današnje vrijeme, a kakav je bio na 1. mart 1992. godine?

MULAOSMANOVIĆ: Turska nije dvojila u vezi s priznanjem BiH, tako da je do toga došlo 6. februara 1992. godine, i prije održavanja referenduma. Dakle, netom nakon što je to učinila Bugarska. Nema sumnje da je turski narod uradio puno za državu BiH i bošnjački narod, no iz toga perioda ipak ostaje gorak okus Demirelovog posredovanja u ime američke administracije pritiskom na bosanskohercegovačke vlasti da se prihvati ime Republika Srpska. Današnja politička elita dosta je proaktivnija u čitavoj regiji, a uspostavljeni odnosi s Bosnom i Hercegovinom dokazuju doista prijateljski odnos trenutne vlade. Kada pogledate koje agencije i institucije Republike Turske djeluju u BiH, nema sumnje da nivo saradnje raste iz godine u godinu. Naravno da postoji ogromno područje koje nije iskorišteno s naše strane, a koje se sa strane Turske nudi i čeka na saradnju.

STAV: Nedavno ste imenovani na poziciju vršioca dužnosti dekana Fakulteta za umjetnost i društvene nauke (FASS) Internacionalnog univerziteta Sarajevo (IUS). Kakvi su Vaši planovi i koji je značaj IUS-a u ukupnoj akademskoj zajednici BiH?

MULAOSMANOVIĆ: Značaj IUS-a je ogroman jer se radi o najboljem privatnom univerzitetu u državi. Naš je rast evidentan i mi iz godine u godinu uspijevamo praviti kvalitativnu razliku i napredovati korak po korak. Ne zaboravimo da je IUS bitna tačka u kojoj se ogleda i kvalitet saradnje Bosne i Hercegovine i Republike Turske. Također je važno spomenuti da veliki broj predavača na IUS-u dolazi iz različitih zemalja, čime se nastoji suštinski internacionalizirati nastavni proces i okruženje.

Kada se radi o “mom” fakultetu, cilj je nastaviti pozitivne procese, ojačati programe i ponuditi ono što do sada u BiH nije ponuđeno. Nastojanje da se naši studenti po završetku studija učine kompetitivnim diljem svijeta ostaje primarni zadatak. Naš cilj nije štampanje diploma i neće ni biti. Cilj je edukacija mladog čovjeka koji će kritički razmišljati i biti osposobljen za aktivno sudjelovanje u društvenim procesima kao činilac razlike i onaj koji doprinosi. Dobra strana našeg Univerziteta i “mog” fakulteta, dakako, jeste i fleksibilnost, tj. prepoznavanje potreba društva i prilagodba istim. Nastojimo biti praktični i studentima ponuditi praktična znanja koja po završetku studija garantiraju posao.

STAV: Što mislite o inflaciji privatnih univerziteta po Kiseljaku, Travniku, Laktašima itd.?

MULAOSMANOVIĆ: To je također proces koji moramo proći. No, vjerujem kako je upravo period koji je pred nama vododijelnica koja će ostaviti one koji vrijede i one koji su osnovani zarad drugih interesa, a ne interesa znanja i usavršavanja. Kada vidimo kako se otvaraju univerziteti i univerzitetska odjeljenja po selima i brdima, pomalo postaje otužno uopće sudjelovati u svemu tome. No, na politici je da jasno definira, recimo, principe pri zapošljavanju i onda neće biti problema. S vremenom će oni univerziteti koji štampaju diplome izgubiti značaj među studentskom populacijom jer će znati da im lahko stečena diploma ne donosi posao već znanje koje su stekli tokom posvećenog studiranja.

 

PROČITAJTE I...

U svom radu susreće se često s našim ljudima, prije svega onim koji žive na ostrvu Fyn, ali se nađe i pacijenata s drugih područja Danske. Često ga zovu kući, pa i u nezgodno vrijeme, ali se on ne ljuti jer dobro zna da ga zovu ljudi koji su u nevolji i koji misle da im on može pomoći. Jedan od razloga jeste i taj što mu se mogu obratiti na maternjem jeziku. Nikada nikome nije odbio pružiti pomoć, a veoma često i ruku spasa.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!