100 GODINA MAKA – Kodrić: Ono što je za Engleze Shakespeare, to je za nas Mak Dizdar

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi obraćanje prof. dr. Sanjina Kodrića na svečanoj akademiji:

Današnji dan dešava se jednom u stotinu godina. Danas, naime, obilježavamo 100. godišnjicu rođenja Maka Dizdara, po mnogima čak najvećeg pjesnika bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Obilježavamo stogodišnjicu jedinstvenog i neponovljivog pjesničkog Barda.

Mak Dizdar jedan je od naših najvećih pisaca uopće, u ukupnoj našoj književnoj povijesti. Bio je prije svega pjesnik, ali – što se slabo zna – i pripovjedač, romansijer i dramski pisac, kao i izvrsni proučavalac bosanskohercegovačke pisane i književne baštine, prije svega bosanskog srednjovjekovlja. U svijesti većine, Mak Dizdar pisac je prvenstveno Kamenog spavača, tog svog fundamentalnog pjesničkog ostvarenja i knjige koja, evo, već više od pola stoljeća jeste i ostaje nenadmašeni vrh našeg sveukupnog pjesničkog stvaranja. Kameni spavač javio se kao vrhunac, ali i sinteza Dizdareva dugog spisateljskog puta, koji je pjesnik započeo još kao dječak, dok se kao mladić od 19 godina javio i pjesničkom zbirkom Vidovopoljska noć iz 1936. godine, da bi se dalje kao pisac tražio i razvijao u svojim narednim knjigama – poemama Plivačica i Povratak iz 1954. i 1958, a potom i pjesničkim zbirkama Okrutnosti kruga iz 1960. i Koljena za Madonu iz 1963. te Minijature i Ostrva iz 1965. i 1966. godine. Također 1966. godine uslijedit će napokon i Kameni spavač, a onda, pred samu smrt pjesnika, i posljednja Dizdareva knjiga, isto tako temeljno važna Modra rijeka, 1971. godine. Uz ovo, tu je i autorov publicističko-esejistički i naučno-stručni rad, unutar kojeg najvažniji jesu prekretno značajni Stari bosanski tekstovi iz 1969, inače prva hrestomatija bosanske srednjovjekovne pismenosti i književnosti, kao i neki drugi tekstovi poput npr. glasovitih Marginalija o jeziku i oko njega iz 1970. godine, teksta koji se javio kao jedan od prvih priloga afirmaciji bosanskog jezika kao takvog. Tu je, naravno, i Dizdarev raznovrsni rad u književnoj periodici njegova vremena, ali i piščeva rukopisna ostavština, sve do danas nepoznata široj javnosti i praktično neistražena, mada i ovaj segment autorova pisanja figuru Maka Dizdara potvrđuje kao izuzetnu i neponovljivu književnu ličnost.

Tzv. male kulture poput naše nerijetko imaju neki čudan osjećaj ili čak kompleks vlastite nedoraslosti i nedostatnosti, pa često ne znaju ili ne uspijevaju dokraja prepoznati svoje vlastite vrijednosti, mada su im upravo tu, nadohvat ruke. Kao da ne vjerujemo vlastitim očima, ili kao da ne vjerujemo sebi samima, pored svega ostalog. Zato tzv. male kulture gotovo bez izuzetka potvrdu traže od drugog i u drugom, ponekad i u nekoj vrsti ropsko-kolonijalnog samopotčinjavanja, i tek kad izvana dobiju pozitivni odgovor, spremne su napokon priznati vlastite vrijednosti, naravno ako nije prekasno za takvo što…

Znamo li, stoga, ko je i šta je uistinu Mak Dizdar?!

Mak Dizdar nije “samo” pjesnik, nije “samo” pisac, nije “samo” književni Bard. Dizdarevo djelo odavno je prešlo granice književnog stvaranja i postalo vrijednost ne samo naše književnosti već i naše ukupne kulture te cjeline našeg društva, dakle ne samo naša temeljna književna već i jedna od naših fundamentalnih kulturalnih i društvenih činjenica. To je posebno slučaj s Kamenim spavačem i Modrom rijekom te Starim bosanskim tekstovima i Marginalijama o jeziku i oko njega, Dizdarevim radovima koji će izazvati cijelu književnu revoluciju, takvu da nakon ovog prevrata mnogo toga nije bilo isto u cjelini našeg književnog i kulturalnog sistema, ali i društva. Jer, između svega ostalog, a tek primjera radi, Dizdar je svojim djelom napokon otkrio i davno iščezlu Bosnu, a naročito bosanski srednji vijek, koji smo dotad već bili zaboravili, a posebno smo ga bili zaboravili kao bosanski. Nakon toga, u našoj književnosti javit će se čitav niz autora koji će Dizdarevim tragom i sami uroniti u povijesnu Bosnu i u njoj tražiti univerzalnu priču o čovjeku i životu, o čovjekovoj situaciji i ljudskoj sudbini, priču koju književnost priča od samog svog pradavnog početka. Ali, isto tako, u širim okvirima naše kulture i društva, tek s Dizdarem postali smo svjesniji i dotad zaboravljene bosanske srednjovjekovne starine, mada nam je upravo tu sve vrijeme bio naš stvarni temelj, kao i jedna od najvažnijih osnovica svega ovog što danas jesmo. Treba, konačno, Dizdarevo djelo cjelovito sagledati, u svim njegovim segmentima i višestrukostima, kako u književnom, tako i u širem kulturalnom i društvenom kontekstu, bez ikakvog redukcionizma, ali i bez nepotrebnih prenaglašavanja. I treba to, napokon, reći potpuno slobodno, iako ovakvo što nipošto ne znači zatvaranje i limitiranje Maka u tek lokalno, partikularno i neuniverzalno. Jer, ni univerzalnog u pravilu nema bez autentičnog, a tu vlastitu autentičnost koja vodi ka univerzalnosti u svome djelu ispisao je upravo Mak.

Mak Dizdar nije bio patriotski pjesnik, ali jeste bio (i) pisac Bosne, što je i sam isticao, mada nipošto samo i isključivo to jer Dizdarev rad nesvodljiv je samo na bosansku temu. Sa svim onim što jeste, Dizdarevo djelo, a posebno ono zrelo kakvo je u Kamenom spavaču, jedna je od fundirajućih činjenica naše književnosti, kulture i društva u savremenom dobu. Ono što je za Engleze Shakespeare, a za Nijemce Goethe, Heine ili Schiller, ili ono što su za Francuze svjetski klasici počev od Rabelaisa, Molièrea ili Voltairea pa nadalje, a za Ruse Puškin, Tolstoj ili Dostojevski, ono što je za Špance Cervantes, ono što su za druge narode i njihove književnosti djela s kojima se oni identificiraju kao sa svojim najvećim i određujućim vrijednostima, to je za nas upravo Mak Dizdar, posebno u našem dobu, ali i inače. Kao što Shakespeare ili bilo koji drugi univerzalni klasik ne gubi ništa time što je engleski, i kao što ga to ne sprečava da bude svjetski pisac, tako ni Dizdar ništa, naravno, ne gubi time što je naš, što je bosanski, i što mu je Bosna domaja i u jeziku i u svijetu njegova književnog djela. Nemamo nikakva razloga to ne kazati jer time nećemo ni za trun umanjiti Makovu veličinu.

Bosna, međutim, nije uvijek bila onakva kakva je morala biti prema svom pjesničkom Bardu. Nije takva dokraja ni danas, a nije bila ni u trenutku kad je Dizdar otišao i kad su ga, zapravo, s ovog svijeta izgnali surovi napadi zbog njegova rada i zalaganja. Danas, na 100. godišnjicu pjesnikova rođenja, i toga se treba spomenuti. Zato, sjećanje na Maka Dizdara na današnji dan nije samo dug prisjećanja jednog pjesnika – to je i prilika za cijelu našu kulturu da se sjeti i sebe i svojih vrijednosti, onoga na čemu se temelji, i da tako ne samo pjesniku već i samoj sebi osigura novi život, bolji nego proteklih Makovih prvih stotinu godina.

 

PROČITAJTE I...

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!