100 GODINA MAKA – Izetbegović: Neka ovo stoljeće bude sigurna kuća za svakog Bosanca i Hercegovca

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi Izetbegovićevo obraćanje na svečanoj akademiji:

Poštovani članovi porodice Dizdar, rukovodstvo Fondacije „Mak Dizdar“, vaše ekselencije, eminencije, dragi prijatelji, dame i gospodo,

„Pjesnici su čuđenje u svijetu“. Ova zanimljiva definicija Antuna Branka Šimića zvuči jednako svježe i istinito kao i prije gotovo jednoga vijeka kada je izrečena. Zbirke pjesama koje postoje na svim meridijanima svijeta ne prestaju da bude u nama znatiželju i da nas iznova čude. Pjesnici osjećaju i tumače svijet i život, ublažavaju njegovu tegobu, daju joj svrhu i smisao. Mjera poštovanja prema njima je primjetna u gotovo svim kulturama – od Staroga vijeka do danas. Gotovo da se nije mogao zamisliti dvor bez pjesnika. Aleksandar Makedonski je od cijele Tebe koju je porušio do temelja, poštedio samo hramove i kuću pjesnika Pindara.

Dame i gospodo,

Bosna i Hercegovina je zemlja velikana umjetnosti. Ima nešto posebno u tom odnosu između umjetnika i Bosne. Ono što je započeto riječima, prelilo se vremenom i na platna i u muzička djela, pa tako raspoznajemo Bašeskijine zapise na slikama Mersada Berbera ili ih čujemo u kompozicijama Milana Prebande i Avde Smailovića čije prvo stoljeće jednako slavimo u ovoj godini.

Jezik je duša svake zajednice, a pjesnici su njegove lučonoše. Kako drugačije razumjeti kulture Evrope i svijeta bez poezije i pjesnika. Kako razumjeti engleski romantizam bez Lorda Bajrona i Šelija, kako osjetiti dah mađarskih ravnica bez poezije Endre Adija? Pariz je gotovo stvaran samo u Bodlerovim stihovima. U svakoj kulturi postoji pjesnik koji je uspio dotaći i iskazati biće svoga naroda, nevidljivu nit koja se proteže vijekovima, uspjevajući da izrazi njegove najdublje misli, težnje i želje.

U kulturi naroda Bosne i Hercegovine takav veliki pjesnik je Mak Dizdar. Njegovo književno djelo uz Stare bosanske tekstove primjer je izuzetnog umjetničkog doživljaja naše istorije, kulture i baštine.

Bosna je rijetka i vrijedna zemlja, inače je ne bi toliko prisvajali, s Istoka i sa Zapada. Kako drugačije objasniti činjenicu da je samo jedan fragment crkvene knjige iz vremena bosanske srednjovjekovne samostalnosti sačuvan danas u samoj zemlji, a to je Čajničko evanđelje. Ostali rukopisi dospijeli su tokom vijekova na razne načine u razne krajeve svijeta.

O biti ove zemlje s malo riječi, u čudesnoj formi sirove jednostavnosti govori najistaknutiji pjesnik bosanskohercegovačke osjećajnosti Mehmedalija Mak Dizdar.

Dame i gospodo,

Iza nas je, od večeras, Makovo prvo stoljeće. Čini mi veliku čast biti pokroviteljem obilježavanju ovoga jubileja, s pozivom da se ipak više okrenemo budućnosti. Ovo nije samo svečanost posvećena stoljeću koje je iza nas, već i stoljeću pred nama, kako to poručuju iz Makove fondacije.

Napori da se već u proljeće naredne godine započne sa otvorenjem Makove Hiže i u Sarajevu, u kući u kojoj je stanovao, zaslužuju i imaće moju snažnu podršku. Hiža ili sigurna kuća, kako su je nazivali u analima Crkve Bosanske bila je utočište za sve one koji su progonjeni i u njoj zatražili zaštitu. A pjesnik je bio progonjen i praćen. U Makovoj zaostavštini ima i pisama u kojima je njegovo bosanstvo, od strane tadašnjih komunističkih vlasti, gotovo anatemisano.

Naša je dužnost da učinimo napore da ovo stoljeće bude bolje od stoljeća koje je iza nas, u kojemu su bosanski pisci i slikari djelili sudbinu i patnju Bosne i Hercegovine, prečesto otrgnuti od svoje matice, od bosanskog jezika, naroda i zemlje koja je za njih bila jedina kolijevka.

Stoga, neka ovo stoljeće bude Hiža, sigurna kuća za svakog Bosanca i Hercegovca, sa željom da više nikada slobodu i ognjišta ne branimo golim životima.

„E da ednom prestanu Gorčine“, kako kaže veliki pjesnik, da sve boli i nedaće prestanu u našoj Bosni. Bilo ih je zaista dovoljno u vremenu koje je iza nas.

Hvala vam.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!