100 GODINA MAKA – Izetbegović: Neka ovo stoljeće bude sigurna kuća za svakog Bosanca i Hercegovca

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi Izetbegovićevo obraćanje na svečanoj akademiji:

Poštovani članovi porodice Dizdar, rukovodstvo Fondacije „Mak Dizdar“, vaše ekselencije, eminencije, dragi prijatelji, dame i gospodo,

„Pjesnici su čuđenje u svijetu“. Ova zanimljiva definicija Antuna Branka Šimića zvuči jednako svježe i istinito kao i prije gotovo jednoga vijeka kada je izrečena. Zbirke pjesama koje postoje na svim meridijanima svijeta ne prestaju da bude u nama znatiželju i da nas iznova čude. Pjesnici osjećaju i tumače svijet i život, ublažavaju njegovu tegobu, daju joj svrhu i smisao. Mjera poštovanja prema njima je primjetna u gotovo svim kulturama – od Staroga vijeka do danas. Gotovo da se nije mogao zamisliti dvor bez pjesnika. Aleksandar Makedonski je od cijele Tebe koju je porušio do temelja, poštedio samo hramove i kuću pjesnika Pindara.

Dame i gospodo,

Bosna i Hercegovina je zemlja velikana umjetnosti. Ima nešto posebno u tom odnosu između umjetnika i Bosne. Ono što je započeto riječima, prelilo se vremenom i na platna i u muzička djela, pa tako raspoznajemo Bašeskijine zapise na slikama Mersada Berbera ili ih čujemo u kompozicijama Milana Prebande i Avde Smailovića čije prvo stoljeće jednako slavimo u ovoj godini.

Jezik je duša svake zajednice, a pjesnici su njegove lučonoše. Kako drugačije razumjeti kulture Evrope i svijeta bez poezije i pjesnika. Kako razumjeti engleski romantizam bez Lorda Bajrona i Šelija, kako osjetiti dah mađarskih ravnica bez poezije Endre Adija? Pariz je gotovo stvaran samo u Bodlerovim stihovima. U svakoj kulturi postoji pjesnik koji je uspio dotaći i iskazati biće svoga naroda, nevidljivu nit koja se proteže vijekovima, uspjevajući da izrazi njegove najdublje misli, težnje i želje.

U kulturi naroda Bosne i Hercegovine takav veliki pjesnik je Mak Dizdar. Njegovo književno djelo uz Stare bosanske tekstove primjer je izuzetnog umjetničkog doživljaja naše istorije, kulture i baštine.

Bosna je rijetka i vrijedna zemlja, inače je ne bi toliko prisvajali, s Istoka i sa Zapada. Kako drugačije objasniti činjenicu da je samo jedan fragment crkvene knjige iz vremena bosanske srednjovjekovne samostalnosti sačuvan danas u samoj zemlji, a to je Čajničko evanđelje. Ostali rukopisi dospijeli su tokom vijekova na razne načine u razne krajeve svijeta.

O biti ove zemlje s malo riječi, u čudesnoj formi sirove jednostavnosti govori najistaknutiji pjesnik bosanskohercegovačke osjećajnosti Mehmedalija Mak Dizdar.

Dame i gospodo,

Iza nas je, od večeras, Makovo prvo stoljeće. Čini mi veliku čast biti pokroviteljem obilježavanju ovoga jubileja, s pozivom da se ipak više okrenemo budućnosti. Ovo nije samo svečanost posvećena stoljeću koje je iza nas, već i stoljeću pred nama, kako to poručuju iz Makove fondacije.

Napori da se već u proljeće naredne godine započne sa otvorenjem Makove Hiže i u Sarajevu, u kući u kojoj je stanovao, zaslužuju i imaće moju snažnu podršku. Hiža ili sigurna kuća, kako su je nazivali u analima Crkve Bosanske bila je utočište za sve one koji su progonjeni i u njoj zatražili zaštitu. A pjesnik je bio progonjen i praćen. U Makovoj zaostavštini ima i pisama u kojima je njegovo bosanstvo, od strane tadašnjih komunističkih vlasti, gotovo anatemisano.

Naša je dužnost da učinimo napore da ovo stoljeće bude bolje od stoljeća koje je iza nas, u kojemu su bosanski pisci i slikari djelili sudbinu i patnju Bosne i Hercegovine, prečesto otrgnuti od svoje matice, od bosanskog jezika, naroda i zemlje koja je za njih bila jedina kolijevka.

Stoga, neka ovo stoljeće bude Hiža, sigurna kuća za svakog Bosanca i Hercegovca, sa željom da više nikada slobodu i ognjišta ne branimo golim životima.

„E da ednom prestanu Gorčine“, kako kaže veliki pjesnik, da sve boli i nedaće prestanu u našoj Bosni. Bilo ih je zaista dovoljno u vremenu koje je iza nas.

Hvala vam.

PROČITAJTE I...

ostvarenje koje bosanskohercegovačka publika željno očekuje na velikim platnima jeste dokumentarac Srbenka režisera Nebojše Slijepčevića. Ovaj film nastao je na osnovu proba predstave Olivera Frljića, koji je 2014. godine režirao predstavu o djevojčici Aleksandri Zec, koju su u decembru 1991. godine ubili tadašnji pripadnici rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!